14/04/2008
Rumunski reditelj Kristijan Mungiju osvojio je prestižnu Zlatnu palmu na festivalu Kanu sa svojim filmom "4 meseca, 3 nedelje i 2 dana". U intervjuu koji je dao dopisniku SETimesa Alini Bandili, Mungiju govori o svom pristupu filmu i reakciji na svetski uspeh.
Alina Bandila za Southeast European Times iz Bukurešta – 14/04/08
![]() Rumunski reditelj Kristijan Mungiju. [Geti Imidžis] |
Southeast European Times: Prošlo je gotovo godinu dana od kada ste osvojili nagradu u Kanu. Od tada je o vama napisano puno toga. Šta je tajna tog uspeha?
Kristijan Mungiu: Promišljeni ljudi. Želeli smo da napravimo emotivnu priču koja drži pažnju do kraja. Nadali smo se da će, pošto odgledaju film, ljudi različito razmišljati o stvarima koje su videli u filmu.
SETimes: Kako ste primili vesti da film nije nominovan za Najbolji strani film na dodeli Oskara? Da li vas je odluka iznenadila?
Mungiju: Jeste.
SETimes: Niste to očekivali?
Mungiju: Imali smo izuzetno povoljne kritike u Sjedinjenim Državama i žao mi je što ne mogu lično da se zahvalim svima onima koji su pisali o filmu. Ne zato što su nas hvalili, već zato što su bili iskreni. To je stvorilo izvesna očekivanja. Kako nemamo nikakvo iskustvo sa dodelom Oskara, očekivali smo da povoljna kritika automatski povlači i naklonost članova Američke akademije za film. Nije ispalo tako i ja poštujem takvu odluku. Ako je to odluka 6.000 članova Akademije, onda nemam šta da komentarišem. Samo ću primetiti nam se ukusi puno razlikuju.
SETimes: Vaš film je prošle godine u Rumuniji bio najbolje rangiran od svih domaćih ostvarenja i na trećem mestu svih filmova prikazanih u bioskopima. Kako je američka publika primila taj film?
Mungiju: Na projekcijama u kojima sam učestvovao, osetio sam da su ga ljudi primili baš onako kakva je i poruka filma. Shvatili su ga kao priču, kao emociju, kao film koji postavlja pitanja. Srećom, nisu ga videli kao politički film ili poruku za ili protiv abortusa. Poruka filma mnogo je šira od puke priče o abortusu za vreme komunizma.
Danas, kada više ne idem tamo sa mojim filmom, drago mi je što mogu da čujem da su mnoge projekcije rasprodate. Lepo je čuti da su rasprodate karte za jedan rumunski film u Sjedinjenim Državama - film sa budžetom ispod milion dolara i bez holivudskih zvezda.
Američka publika, samo dve nedelje pre premijere 25. januara, bila je daleko brojnija od rumunske publike, koja je imala priliku da film pogleda u bioskopima još od septembra 2007. godine.
U Rumuniji radi samo tridesetak bioskopa. Nisam razočaran brojem rumunskih gledalaca koji su videli moj film. Za nas je izuzetna stvar da okupimo 75.000 ljudi za ovaj film, imajući u vidu uslove u Rumuniji. Ako pogledate rezultate rumunskih filmova u poslednjih pet godina, oni najbolji privukli su između 15.000 i 25.000 gledalaca.
SETimes: Da li bi te brojke bile iste da niste dobili nagradu?
![]() Rumunski reditelj Kristijan Mungiju predstavlja svoje nagrade za najboljeg evropskog reditelja u 2007. godini i najbolji evropski film 2007. za svoj film "4 meseca, 3 nedelje i 2 dana" na dodeli evropskih filmskih nagrada u Berlinu. [Geti Imidžis] |
Mungiju: Jasno je da bi sudbina filma, da nije dobio Zlatnu palmu, bila drugačija.
SETimes: Šta je sa vama? Kako vi vidite ovaj film?
Mungiju: Kada pravim film, trudim se da ga uradim što je poštenije moguće u odnosu na moj cilj i moja krajnja svrha je da priča teče onako kako mislim da je najbolje tako da budem zadovoljan kada ga budem gledao.
SETimes: I da li ste zadovoljni?
Mungiju: Potpuno sam zadovoljan i mislim da nema trenutka u filmu koji sam mogao bolje da uradim. Smatram da je svaka odluka, čak i one koje sam morao da donesem u tesnacu sa vremenom, bila dragocena za film. To mi se ne događa često. Za sada, još uvek živim sa osećajem da je većina mojih odluka bila ispravna i korisna za film.
SETimes: Iako vam Američka akademija za film nije odala priznanje, dobili ste Nagradu za najbolji strani film Evropske filmske akademije. Da li se može reći da tu postoji sukob kultura?
Mungiju: Ne verujem da postoji sukob. Radi se drugačijim ukusima i poimanjima stvari. U Americi postoje razne vrste filmova. Nepravedni smo prema mnogim ljudima koji prave sjajne filmove koje uživamo da gledamo.
Za nas je veoma važno da imamo šta da kažemo, da imamo mišljenje, da imamo svoju priču i budemo pošteni u svojoj poruci, bez obzira na finansijski rezultat filma. To nisu filmovi koji se prave da bi privukli puno gledalaca. Zbog toga izgledaju potpuno drugačije od nekih filmova koji se prave tako da se njihov uspeh meri brojem prodatih ulaznica.
Stvoren je sistem filmskih zvezda i pokušava se iskoristiti i prodati imidž tih ljudi. U tome nema ništa loše; mi jednostavnije drugačije rasuđujemo. Jer, ovo je moja ideja o istini - želim da moji likovi izgledaju kao ljudi sa ulice. Ipak, bilo bi pogrešno reći da se radi o sukobu kultura. Ne može ga biti. Što se tiče filmske industrije, u smislu zarade i globalizacije interesa, Amerika je odavno ostvarila svoju dominaciju.
SETimes: Ipak, vaš film, kao nijedno drugo rumunsko ostvarenje pre njega, pobrao je korist od najupornije i najuspešnije promotivne kampanje?
Mungiu: Verujem da film koji napravite zaslužuje da dopre do najvećeg mogućeg broja ljudi. Da bi to ostvario, morate imati najinventivnije, najnekonvencionalnije i najpoštenije promotivne metode. Nemam ništa protiv promocije, sve dok ne menja film. Međutim, ne pristajem na kompromis da ubacim glumca u koga ne verujem samo zato što ga ljudi znaju; pravim svoje filmove kako mislim da je najbolje. Naravno, posle dajem sve od sebe da ga promovišem.
Za nas, u čitavom ovom marketingu, prioritet nije uspeh u rumunskim bioskopima, zato što tako nešto ne postoji. Promocija mojih filmova u Rumuniji koštala je više para nego što smo zaradili od 70.000 prodatih karata. Znači, nismo zaradili ništa. Želimo da film vidi što je više moguće ljudi. U tome je razlika. Pokušavam da stvorim neku vrstu unutrašnjeg sukoba kod ljudi koji vide film. To je moj cilj, bez obzira koliko sam novca zaradio u Rumuniji. Nemam šanse. Drago mi je što je film u koji je uloženo manje od milion dolara do sada zaradio sedam miliona širom sveta, jer je prikazan u mnogim gradovima Evrope, Amerike i Azije. To znači da je, sa aspekta pozicioniranja, poruka bila jasna. To je film koji, iako je nezavisan, ima šta da kaže.
SETimes: Kakvi su vam planovi za budućnost?
Mungiu: Pre svega, moramo da završimo druge filmove u seriji "Sećanja na zlatno doba", za šta će nam verovatno biti potrebno oko godinu dana. Ima još šest epizoda od oko 30 minuta koje je potrebno spojiti u jedan dugačak film ili dva kraća. Tek kad to završimo možemo da se zapitamo šta ćemo dalje. Kada završim ovaj projekat, nadam se da ću imati vremena da razmišljam o mom sledećem autorskom filmu, jer ću taj raditi kao producent i scenarista.