Miloševićevo slamanje Kosova i put ka ratu

15/12/2006

Manje od dvije godine nakon što je Slobodan Milošević postao vodeća politička osoba u Srbiji i u bivšoj Jugoslaviji, ukinut je visok stupanj autonomije koji je Kosovu dodijeljen 1974. godine. Nakon što je oko 15 godina uživala skoro ista prava kao šest jugoslavenskih saveznih republika, pokrajina je u ožujku 1989. godine stavljena pod izravan nadzor Beograda.

(BBC, CNN, AP, US Department of State, KFOR, Wikipedia, Encarta)

Slobodan Milošević obraća se okupljenim nacionalistima u Beogradu 19. studenog 1988. godine. Milošević, tada čelnik Komunističke partije Srbije, vodio je kampanju za ukidanje autonomnog statusa Kosova. [Getty Images]

Manje od dvije godine nakon što je Slobodan Milošević postao vodeća politička osoba u Srbiji i u bivšoj Jugoslaviji, ukinut je visok stupanj autonomije koji je Kosovu dodijeljen 1974. godine. Nakon što je oko 15 godina uživala skoro ista prava kao šest jugoslavenskih saveznih republika, pokrajina je u ožujku 1989. godine stavljena pod izravan nadzor Beograda.

Nakon toga uslijedilo je masovno otpuštanje kosovskih Albanaca iz državnih kompanija i institucija, uključujući policiju, škole i Sveučilište u Prištini. Oni koji nisu otpušteni ostavili su svoje poslove iz kolegijalnosti. Mediji kosovskih Albanaca bili su gušeni, a školovanje na albanskom jeziku obustavljeno je, i ponovno upostavljeno 1994. godine.

Reagirajući na to, kosovski Albanci uspostavili su neslužben paralelni sustav školovanja na albanskom.

Prosvjedujući zbog politike srbijanskog režima, desetci tisuća kosovskih Albanaca sudjelovali su u nemirima koji su izbili ranih devedesetih. Kako bi ugušili eskalirajuće nemire, jugoslavenska vojska uputila je vojnike, tenkove i borbene zrakoplove, a pojačana je nazočnost policije u pokrajini. Do konca veljače u nemirima je poginulo preko 20 osoba i proglašeno je izvanredno stanje.

U srpnju 1990. godine, nakon što su albanski zakonodavci na Kosovu proglasili neovisnost, Srbija je raspustila pokrajinsku skupštinu, na vrhuncu konstantnih štrajkova i prosvjeda.

Nakon samoorganiziranog referenduma kojeg Beograd nije priznao, kao ni bilo koja strana vlada, kosovski intelektualac i pisac Ibrahim Rugova -- utemeljitelj Demokratskog saveza Kosova (DSK) -- izabran je u svibnju 1992. za predsjednika samoproglašene Republike Kosovo.

U sljedeće tri godine napetosti u pokrajini nastavile su rasti.

Isključivanje pitanja Kosova iz pregovora koji su doveli do zaključivanja Daytonskog mirovnog sporazuma u studenom 1995. godine, potkopalo je Rugovinu strategiju "pasivna otpora" i narušilo njegov kredibilitet među radikalnim kosovskim Albancima, koji su utemeljili tajnu Oslobodilačku vojsku Kosova (OVK).

Militantna separatistička skupina prvi puta se pojavila 1996. godine, kada je preuzela odgovornost za niz bombaških i drugih napada u pokrajini. OVK je sljedećih mjeseci nastavila redovito organizirati oružane i bombaške napade. Do ljeta 1998. praktično je nadzirala barem četvrtinu pokrajine.

Velika operacija slamanja koju su u veljači pokrenule Vojska Jugoslavije i srbijanske snage sigurnosti pomogla im je oslabiti OVK i povratiti nadzor nad većim dijelom pokrajine. U međuvremenu, stotine ljudi je ubijeno, a preko 200.000 -- većinom kosovskih Albanaca -- bilo je prisiljeno napustiti svoje domove.

Vijeće sigurnosti UN-a 23. rujna usvojilo je Rezoluciju 1199 pozivajući na primirje i upozoravajući vlasti u Beogradu kako bi se mogle sučeliti s "dodatnim mjerama" ako se ne budu povinovale tome.

Sučeljavajući se s prijetnjom zračnih napada NATO-a na srbijanske vojne ciljeve, Milošević se nekoliko tjedana kasnije složio povući dio vojnika i omogućiti dolazak promatračke misije OESS-a na Kosovo.

Primirje koje je usledilo trajalo je kratko. Srbi su u prosincu ustvrdili kako su ubili preko 30 boraca OVK u nizu sukoba duž granice. Kasnije istog mjeseca Vojska Jugoslavije i snage unutarnje sigurnosti izvršili su zajedničku vojnu akciju u blizini Podujeva, na sjeveru Kosova.

U selu Račak u siječnju su pronađena tijela 45 kosovskih Albanaca, što je izazvalo međunarodnu osudu.

Dok se nasilje nastavljalo, zaraćene strane pozvane su u Rambouillet, u Francusku, na mirovne razgovore u kojima je posredovala međunarodna zajednica, u veljači i ožujku 1999. godine. Pregovori su propali 20. ožujka, nakon što su srbijanski predstavnici odbacili predloženi sporazum, kojeg je potpisala strana kosovskih Albanaca.

Dvadeset drugog ožujka američki izaslanik Richard Holbrooke doputovao je u Beograd u posljednjem pokušaju uvjeravanja Miloševića na prihvaćanje sporazuma, ali je glavni grad Srbije napustio praznih ruku.

NATO je 24. ožujka započeo zračne napade na Jugoslaviju koji su za cilj imali okončanje njezina slamanja Kosova i protjerivanje njezinih snaga iz pokrajine.