Reprezentacije i izbornici iz bivše Jugoslavije proizišli iz povijesnog nasljeđa

21/06/2006

Nastup reprezentacije Srbije i Crne Gore na Svjetskom nogometnom prvenstvu 2006 predstavljao je razočaravajući zadnji uzdah za nekada ponosnu tradiciju jugoslavenskog nogometa. Dopisnik SETImes-a Georgi Mitev-Shantek osvrće se na prošlost.

Georgi Mitev-Shantek za Southeast European Times iz Beograda -- 21/06/06

Nogometaši Srbije i Crne Gore poziraju prije njihova meča na Svjetskom prvenstvu s Argentinom 16. lipnja u Gelsenkirchenu. [Getty Images]

Svjetsko nogometno prvenstvo 2006 u Njemačkoj bilo je prvo i posljednje sudjelovanje reprezentacije Srbije i Crne Gore, baš kao što je 1998. godine u Francuskoj bilo posljednje sudjelovanje reprezentacije Savezne Republike Jugoslavije. Prije toga bila je Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija i Kraljevina Jugoslavija, i -- davne 1920. godine -- Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca čija je reprezentacija odigrala prvi međunarodni susret protiv Čehoslovačke, još jedne zemlje koja više ne postoji.

Na sreću, mijenjanje imena nije jedina stvar po kojoj je poznat nogomet u bivšoj Jugoslaviji. U kvalifikacijama za Europsko prvenstvo 2008 možemo očekivati vidjeti reprezentacije Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije, Crne Gore, Srbije, Slovenije i možda čak i Kosova. Ove momčadi danas su sljednice nekada ugledne tradicije.

Nacionalna momčad nastupila je na 10 Svjetskih prvenstava, od koji je na dva stigla do poluzavršnice. Na Europskim finalima igrala je dva puta, a također ima i impresivan rekord na Olimpijadama -- jedno zlatno, tri srebrna i jedno brončano odličje.

Počevši sa Svjetskom prvenstvu u Urugvaju 1930. godine, bivša Jugoslavija bila je značajna sila u međunarodnom nogometu. "Bijeli Orlovi" pobijedili su Brazil i ušli u polufinale gdje ih je sa 6-1 pobijedila momčad Urugvaja -- u vrlo čudnoj utakmici protiv više od 11 suparničkih igrača. Svoj prvi pogodak Urugvaj je postigao kada je jedan policajac iz auta loptu vratio na teren.

Nakon vatrenog krštenja, Jugoslavija se postojano penjala ka vrhu ljestvice, dosegnuvši svoj vrhunac pedesetih i šezdesetih godina. Zlatno razdoblje okončano je sedamdesetih godina, iako su navijači bili oduševljeni preporodom 1987. godine -- kada je mlada reprezentacija osvojila Svjetsko prvenstvo u Čileu -- i ponovno 1990. godine igrom na Svjetskom prvenstvu u Italiji. Momčad koja je igrala u Čileu bila je uglavnom sastavljena od igrača iz Hrvatske, koje su predvodili Davor Šuker, Zvonimir Boban i Robert Prosinečki.

U Italiji 1990. godine viđena je briljantna momčad koju se sastavio Bosanac Ivica Osim, vjerojatno najbolji jugoslavenski trener svih vremena. Sučelili su se s braniteljem naslova Argentinom, igrajući 60 minuta s igračem manje nakon što je Šabanadžović dobio crveni karton čuvajući velikog Maradonu. Hrabra bitka završena je izvođenjem jedanaesteraca i Argentina je pobijedila.

U godinama koje su uslijedile, međunarodne sankcije isključile su Jugoslaviju iz svjetskog nogometa. Cijena toga bila je vidljiva 1998. godine, kada je jugoslavenska momčad stigla samo do drugog kruga. Njihovi bivši suigrači, Hrvati, sudjelovali su na prvenstvu i postali iznenađujuće zvijezde natjecanja. Reprezentacija se nije plasirala na prvenstvo 2002. nakon neodlučenog rezultata 1-1 protiv Slovenije u posljednjoj kvalifikacijskoj utakmici.

U Njemačkoj 2006, nasljeđe Jugoslavije predstavljaju dvije momčadi -- Hrvatska i Srbija i Crna Gora -- i četvorica izbornika. Osim Zlatka Kranjčara i Ilije Petkovića, tamo su također Branko Ivanković koji vodi reprezentaciju Irana, i Ratomir Gane Dujković, koji je ustrojio odličnu reprezentaciju Gane.

Na ovom prvenstvu nema legendarnog Bore Milutinovića, koji je vodio reprezentacije pet različitih zemalja na posljednjih pet Svjetskih prvenstava, uključujući Sjedinjene Države 1994. i Kinu 2002. godine. Uspjesi tih trenera svakako su najbolja potvrda koliko je nekada bila jaka jugoslavenska škola nogometa.