Gorani održavaju na životu stare običaje

28/02/2011

Specifična kultura suočava se s novim poteškoćama njegujući svoj životni stil.

Fotografije i tekst: Nikola Barbutov iz Beograda za Southeast European Times – 28/02/11

Zajednica Gorana dva puta je podijeljena u zadnjih stotinu godina i sada se nalazi u tri države.

Masivni obronci Šar planine protežu se južnim dijelom Kosova. Dio planine pod nazivom Gora naseljen je ljudima jednakog naziva - Goranima. Neki smatraju kako su se tu naselili prije više od 700 godina.

Gorani imaju vlastiti jezik, premda samo u govornom obliku. Imaju jedinstvenu tradiciju i kulturu. Njihove tradicionalne pletene nošnje umjetnička su djela puna detalja, premda je potražnja sve manja kako se vremena mijenjaju. Danas ih ima još samo između 6.000 i 8.000, dok je početkom 1990-ih njihova zajednica bila tri puta veća.

"Nemam koga poučavati", s uzdahom kaže Vernesa Hajradini (53), koja je 35 godina provela uz razboj. Takvo što ne može se naučiti preko noći: osoba mora tome posvetiti čitav život. Hajradini je desetljećima svaki dan provodila za razbojem.

Uglavnom ga koristi za tkanje tradicionalnih nošnji. Međutim, premda je takva odjeća nekoć bila vrlo tražena, danas njena izrada više ne predstavlja unosan posao. Ono što Hajradini izrađuje i prodaje pomaže obitelji, ali ne kao nekoć.

Činjenica kako se ne trude modernizirati pomogla je Goranima u očuvanju njihove kulture i tradicije.

Tkanje je iznimno teško i složeno. Izrada dijela goranske nošnje koji nalikuje pregači može zahtijevati i do dva tjedna. Hajradini ga može prodati za 180 eura, uspije li naći kupca. Za oblačenje u cjelovitu goransku nošnju osoba bi morala izdvojiti 400 eura, a za Hajradini bi to značilo dva mjeseca napornog tkanja.

Njena mlađa kći Anita (31) provela je zadnjih deset godina živeći i radeći u Austriji. Njena starija sestra nedavno je napustila Goru i prošle se godine zaputila u Francusku. Hajradinin sin Erkin (26) i njegova supruga Mebrulja imaju dvoje male djece, ali i Erkin planira otići u inozemstvo, jer u Gori za njega nema posla.

"Nemam diplomu, samo devetomjesečni frizerski tečaj i to je to. Čak je i sa solidnim obrazovanjem teško pronaći posao", izjavio je za SETimes.

Premda mnogi rade u inozemstvu, Gorani nastavljaju njegovati čvrstu povezanost sa svojim domom i svojom zemljom.

Njegov otac, Nehru Hajradini, učitelj je u lokalnoj školi, ali ne može pomoći svojem sinu u nalaženju posla. Prije nekoliko je godina utrošio ušteđevinu na zemljište u jednom od predgrađa Beograda, nadajući se kako će to omogućiti njegovoj obitelji da ostanu bliže jedi drugima. Beograd ipak nije daleko poput Francuske.

Gorani su vrijedan narod s jakim osjećajem za vlastitu kulturnu baštinu i osjećajem pripadnosti području u kojem žive. Premda su u vrijeme Otomanskog Carstva prešli na islam, pamte svoju kršćansku prošlost i još uvijek se okupljaju kako bi slavili Božić, Dan svetog Jurja i Dan svetog Mitra.

Oni koji žive i rade u inozemstvu u Goru se vraćaju samo par puta godišnje. Ako im je zbog obaveza i to previše, naći će vremena da se u Goru vrate barem jednom godišnje, a to će zacijelo biti u proljeće, na Dan svetog Jurja. Tada cijela Gora živne i prošara se spektrom boja zahvaljujući mnoštvu obučenom u bogate tradicionalne nošnje.

Smijeh, pjesma i ples tada su posvuda. Slavlje traje tri dana, a sudjeluje i poneki Srbin ili Albanac.

Vernesa Hajradini 35 je godina tkala tradicionalne nošnje.

Gora nije mjesto na kojem je lako živjeti. Temperature zimi padaju daleko ispod nule i snijeg prekriva čitave doline. Danas većina goranskih sela ima asfaltne ceste, struju, telefon i pristup internetu, ali nije uvijek bilo tako.

Slični članci

Činjenica kako ne žure s modernizacijom Goranima je pomogla u očuvanju kulture i tradicije. Dugo su bili izdvojena i nepristupačna zajednica, kako zbog geografskog položaja, tako i zbog svojeg načina života.

Gorani su nekoć davno bili poznati kao izrađivači pušaka i pelivani - hrvači koji su živjeli boreći se za novac ili hranu. Bili su poznati i kao vješti pastiri. U stvari, u to se vrijeme na kraljevskoj trpezi posluživala samo ovčetina s Gore.

Gora je tijekom godina podijeljena u dva navrata, najprije 1912. kada je formirana država Albanija, a zatim i desetljećima kasnije, kada su nakon raspada bivše Jugoslavije dijelovi Gore postali dio teritorija Makedonije. Danas Gorani žive u tri države. Od ukupno 500 četvornih kilometara teritorija, 310 nalazi se u Srbiji, 150 u Albaniji, a 40 četvornih kilometara je u Makedoniji.

U goranskim selima često nailazimo na gradilišta. Nove i često neshvatljivo velike kuće grade se uz male, stare i ruševne kućice. One Goranima služe kao svojevrsno sidro koje ih vezuje za uspomene na dom. U stvari, umre li Goranin u inozemstvu, čak i ako je desetljećima živio i radio daleko od goranske zajednice, njegovo ili njeno tijelo bit će na dan ili dva vraćeno u obiteljski dom prije pokapanja na lokalnom groblju.

Ovaj tekst poručio je SETimes.com.