Čaj i Tito na sjeveru Mitrovice

22/06/2009

Zapevši u političkoj slijepoj ulici, stanovnici četvrti s miješanim stanovništvom nastoje spasiti ono što je u prošlosti bilo dobro.

Besa Beqiri i Ilija Djordjević iz Mitrovice za Southeast European Times -- 22/06/09 Fotografije: Laura Hasani

Bosanska mahala u Mitrovici je mjesto gdje žive i Srbi i Albanci.

Nazivaju je "Bosanska mahala". Dom je mnogim Bosancima sjeverne Mitrovice, no posjećuju je i Albanci i Srbi, što ju čini mjestom preplitanja naroda.

Život se na prvi pogled čini mirnim. U dućanima možete kupiti čokoladu, ali i tradicionalne specijalitete poput ajvara i lutenice. POdignute su nove zgrade, koje je financirala srpska vlada. Poznate lokacije uključuju podružnicu Jugobanke i, prije svega, poznati lokalni Shera's Café.

Djevojčica od oko 5 ili 6 godina stoji pred malim dućanom koji drži njena majka Arbnora, kosovska Albanka. "Prijavila sam je za školu", kaže pokazujući na kćer. "Ići će u školu na jugu; ovdje nema škole za nju."

Bučni kamioni dovoze povrće, voće i robu na "multietničku tržnicu", kako nazivaju područje van dućana. Parkirani automobil i dalje nosi oznaku SCG, oznaku sada nepostojeće države Srbije i Crne Gore.

Shera se polako spušta iz stana iznad svojeg kafića, u kojem živi s obitelji, te pripremačaj. Adem Mripa, 62-godišnji profesor i bivši politički zatvorenik, za danas je gotov s nastavom. Sjeda kako bi popričao.

"Sa Srbima pričamo o dobrim danima iz prošlosti, prije rata, o zajedničkoj aveniji usred grada", kaže on. "Pitaju nas o ljudima koje su nekoć znali … pitaju jesu li ti ljudi još živi, postoji li još neka ulica ili što se promijenilo."

Drago Marković (lijevo) i Adem Mripa pričaju o životu na sjeveru Kosova.

On zatim pokazuje na sasvim nove zgrade, neposredno ispre kafića. "Pridošlice, srpske pridošlice koje su došle iz drugih mjesta, predstavljaju problem, ne samo za nas, već i za lokalne Srbe."

Njegov je dom nekoliko puta vandaliziran - razbijeni prozori, metci u zioima, ali srećom bez žrtava. "Htjeli su mi zapaliti kuću, ali nisu mogli", kaže on.

Nedaleko je dvorište trokatnice u kojem nekoliko srpskih obitelji sjedi i zajedno pije kavu. Uz skeptične nam poglede otkrivaju kako su u prošlosti imali loših iskustava s novinarima. "Mi kažemo jedno, a oni napišu nešto sasvim drugo."

Ne iznenađuje ih što ih pitamo o koegzistenciji. "Albanci su ljudi kao i mi ... Netko će ti pomoći, a netko drugi će ti zabiti nož u leđa", kaže Miloš Stošić (21).

"Nismo toliko različiti. Ovdje ćete naći i dobrih i loših", kaže on. "Evo, uzmite mene za primjer: vremena su teška, kriza je i nema posla. Kad sam bez novca, odem mojem prijatelju Albancu koji ima dućan u blizini. Uvijek me ljubazno dočeka i kad nemam novca, daje mi na kredit ono što trebam."

Međutim, nastavlja, nije sve savršeno. Ima provokacija i dobacivanja, no obično dolaze od klinaca.

"Nikad ne znate kada će i koja strana će nešto započeti", kaže dugogodišnji stanovnik Mitrovice Pavle Nedeljković (57)."Nije rijetkost da se pojave 'junaci' … koji žive u sigurnim stanovima u centru, a ovdje uzrokuju nevolje. Govorim o obje strane. Međutim, oni koji trpe smo mi, ljudi koji ovdje žive i izravno su ugroženi. Ti 'junaci' se vrate u svoje stanove i kuće, a mi ovdje ostajemo u strahu za svoju djecu."

Vraćamo se u kafić, gdje Mripi zvoni telefon. Počinje razgovarati koristeći mješavinu albanskog i srpskog, ponavljajući mnogo puta ime Drago. To je njegov prijatelj Dragoslav Marković, automehaničar koji je nekoć živio u južnoj Mitrovici i radio s njegovim ocem. "Želi se vratiti na jug", objašnjava profesor. "Zamolio me da mu pomognem."

Drago vrlo dobro govori albanski. Kako ga je naučio? "Ovdje smo već 300 godina", odgovara nam kroz smijeh.

Kaže nam kako sa svojim prijateljima Albancima najčešće govori o običnim stvarima. "Pitaju nas kakvo je stanje ovdje gore, mi pitamo njih kako je tamo, nudimo si uzajamnu pomoć oko sređivanja isprava i dokumenata, raspitujemo se ima li igdje posla, pričamo o novcu."

"Većinu ljudi ne zanima politika, zanima ih svakodnevni život. Mnogo je Srba koji bi se htjeli vratiti", kaže nam Drago.

Dragana Živić (37) je izbjeglica iz Obilića. Ima stan u bošnjačkoj četvrti, gdje živi s dvoje od svoje četvero djece. Drugo dvoje djece su u Srbiji.

"Uzajamno se pozdravljamo, pozdravljam moju albansku susjedu i ona mi kaže 'dobar dan', ali ne posjećujemo se. Živimo u stalnom strahu. Ne usuđujem se pustiti kćer van bez da ju otpratim i kasnije dočekam", kaže ona.

Pokušavajući se izboriti s budućnošću, ovdašnji ljudi utjehu nalaze u idealiziranoj prošlosti. Drago se nada kako će godine koje predstoje biti više nalik onima iz vremena Tita. "Bilo je bolje, svakako je bilo bolje u Titovo vrijeme", kaže on. "Bilo je posla, novca, prijateljstva, nikog nije bilo briga tko ste i što ste, [mogli ste se] slobodno kretati posvuda."

Mripa se slaže. "Da, bilo je bolje u Titovo vrijeme."U kafiću je dojmljiv portret pokojnog jugoslavenskog diktatora, kao i poster Kemala Ataturka i zastave iz cijelog svijeta.

"Kada netko po prvi puta dođe u Bosansku četvrt, pomislio bi kako sve funkcionira normalno", kaže Nedeljković. "Tu žive Srbi i Albanci, dućani su otvoreni, kupujemo i trgujemo. Ipak, čovjek nikad ne može biti spokojan. Ovdje sve eksplodira u trenutku."

"Sve u svemu, nije to život kakav bih bilo kome poželio", zaključuje on.