Povratak na "Plan A" na Kosovu

26/11/2007

Dok novo vodstvo preuzima stvari u svoje ruke u Prištini, a posljednja se etapa pregovora bliži kraju, EU traži najmanje nezgodno rješenje slagaljke zvane Kosovo.

Analiza Roberta C Austina za Southeast European Times – 26/11/07

Mali dječak prati majku na glasanje na izborno mjesto u selu Feraje. Napeto je Kosovo 17. studenog glasalo kako bi izabralo vladu koja će pokrajinu voditi u nezavisnost, koju zahtijeva albanska većina, no žestoko joj se protive Srbi. [Getty Images]

Dok je politička klima uglavnom u drugom planu u odnosu na pitanje krajnjeg statusa, stanovnici Kosova su 17. studenog izašli na glasanje kako bi izabrali novo vodstvo. Unatoč sveprisutnim izbornim plakatima, TV debatama i člancima u tiskovinama, entuzijazma je bilo malo. Mnogi jednostavno nisu vidjeli u čemu je smisao izbora sada kad je rješenje pitanja statusa tako blizu. Odaziv je bio 45%, niži nego na bilo kojim izborima nakon sukoba 1998.-1999.

Niska razina povjerenja stanovnika Kosova u njihove vođe bila je više nego očita. Većina je ljudi itekako svjesna velikog jaza između obećanja danih u predizbornoj kampanji i surove stvarnosti s kojom se gospodarstvo na Kosovu suočava. Rijetke su stranke koje su uspjele prikupiti veću podršku – čak se niti novi Savez za novo Kosovo, na čelu s Bexhetom Pacollijem, nije dojmio birača razočaranih vodećim strankama i njihovom korumpiranošću i nesposobnošću. U stvari, Pacolli je mnoge odbio od sebe govoreći kako je "prebogat da bi bio korumpiran".

Čini se kako Demokratska liga Kosova (LDK), koja je pod vodstvom pokojnog predsjednika Ibrahima Rugove dominirala u političkom životu pokrajine, nema ništa novo reći biračima. Umjesto toga, u kampanju su ušli sa sablasnim slikama Rugove i nejasnim obećanjima o euroatlantskoj integraciji. Glasači su kaznili LDK i nagradili Demokratsku stranku Kosova Hashima Thacija. Nakon što mu je tako dugo uskraćivan ured premijera, čini se kako je Thaci spreman preuzeti dužnost u povijesnom trenutku za Kosovo. Ipak, unatoč njegovom vodstvu, formiranje koalicija na Kosovu nikad nije jednostavno i u predstojećem se razdoblju očekuju opsežni pregovori među ogromnim brojem političkih stranaka. Uglavnom, svi žele biti na vlasti kad dođe nezavisnost.

Liberalni reformisti bit će duboko razočarani lošim rezultatima stranke ORA Vetona Surroija. Daleko najbolji državnik na Kosovu, Surroi je vjerojatno izgubio glasove nauštrb Pacollijeve nove stranke, a možda se otuđio i od svojih tradicionalnih poklonika u urbanim središtima. Nije mu pomogao niti loše osmišljen poster za predizbornu kampanju. Surroi je prikazan s predsjednikom SAD-a Georgeom W. Bushom, a poruka obećava kako će glas za ORA pomoći Kosovarima da postanu "gazde u Kući".

Za međunarodnu zajednicu ovi izbori zovu na uzbunu na više frontova. Rekordno nizak odaziv – i razočaranost koju on implicira – daje povoda strahu kako zbog otezanja procesa definiranja statusa propada sav posao obavljen proteklih godina na izgradnji građanskog društva na Kosovu. Gotovo potpun bojkot izbora od strane kosovskih Srba ukazuje kako većina njih u zajednici i dalje računa na to kako će Beograd spriječiti nezavisnost, a ne razmišlja o političkom životu na suverenom Kosovu. Premda je Thaci već obećao kako će se suspregnuti od naglih poteza, jasno je kako glasači računaju na to da će učiniti ono njegovi prethodnici nisu uspjeli: dovesti Kosovo do statusa države, na ovaj ili onaj način.

Hashim Thaci bio je veliki pobjednik, a glasači su izrazili svoje nezadovoljstvo dosadašnjim vodstvom. [Getty Images]

Proces pregovaranja sada je protegnut do krajnjih granica. Nakon niza krugova, Beograd i Priština i dalje su na nepomirljivim pozicijama, a prijetnja regionalnoj stabilnosti postaje sve konkretnija. Militantne skupine ne samo da su se opet pojavile na Kosovu, već pokazuju i znakove poticanja nemira i u susjednoj Makedoniji. U međuvremenu su kosovski vođe već obavijestili svijet kako se djelovanje – u vidu proglašenja nezavisnosti – može očekivati nakon 10. prosinca, kada okončava najnoviji kruh pregovora. Zapad je od njih zatražio suzdržanost, upozorivši ih kako bi nezavisnost koju nitko neće priznati uzrokovala više problema no što bi ih riješila. Ipak, misli li spriječiti kosovske Albance da sami uzmu stvari u ruke, međunarodna će zajednica morati djelovati odlučno – i brzo.

Ankete na Kosovu pokazuju kako bi ljudi bili zadovoljni nezavisnošću bez šire podrške u UN-u, samo ako bi je podržale SAD i vodeće sile Europe. Neki bi čak prihvatili i deklaraciju koju podržava samo Washington, iako ovo predstavlja problem jer bi EU, a ne Sjedinjene Države, trebala pokrenuti misiju koja že zamijeniti UNMIK. Budućnost Kosova treba rješavati u širem kontekstu EU integracije. Da bi do toga i došlo, svaki potez Prištine mora imati podršku većeg broja zemalja EU, premda je jednoglasnost u ovom trenutku teško postići.

U međuvremenu je Beograd iznio sijaset novih prijedloga za široku autonomiju, uključujući i "model Hong Konga" i jedan nadahnut Aalandom, autonomnim dijelom Finske u kojem se govori švedski. Spominju se čak i dvije Njemačke iz 1970-ih, kada je Zapadna Njemačka manje-više priznala Istočnu Njemačku. Albanci su odbili sve ove prijedloge, što je Srbiji priskrbilo nešto retoričkih bodova kroz pozivanje na nefleksibilnost Prištine. Ipak, ti su dobitci na dipolomatskoj pozornici šuplji. Ostaje konkretna činjeica kako većinsko albansko stanovništvo Kosova ne želi prihvatiti upravu Beograda u bilo kojem obliku. Srbija ne može zadržati Kosovo; najviše što može je onemogućiti mu da postigne stabilnost. Ukoliko se na to odluči, mogu joj se dogoditi nemiri u južnim srpskim pokrajinama Bujanovac, Preševo i Medveđa.

Pregovori u kojima je posredovala međunarodna trojka nisu premostili jaz između stajališta Beograda i Prištine po pitanju nezavisnosti. [Getty Images]

Za EU je glavni prioritet otklanjanje svih prijetnji regionalnoj stabilnosti. Mnogo je energije, a o sredstvima da i ne govorimo, proteklih godina utrošeno kako bi se Balkan vratio na pravi put nakon katastrofa iz 1990-ih. Pretpostavimo li kako je moguće obuzdati tendenciju obnove etnonacionalizma u Bosni i Hercegovini, Kosovo je posljednji veliki problem u regiji. Sada je izazov iznalaženje najmanje nezgodnog rješenja, koje bi imalo potencijala za ostvarenje dugoročne stabilnosti u ovom području i utiranje puta ka integraciji u Europu.

Iznesen je samo jedan održiv kompromis – plan bivšeg finskog predsjednika Marttija Ahtisaarija za nadziranu nezavisnost, predložen u ožujku. Prijedlog je odmah prihvaćen od strane albanske većine, unatoč tome što se od njih tražilo da se odreknu znatnog dijela ovlasti u korist Srba i drugih manjina. Prijedlog su odbili kosovski Srbi i vlasti u Beogradu, a Rusija ga je blokirala na međunarodnom planu.

Ahtisaarijev plan i dalje ostaje najbliži rješenju koje bi pomirilo nezavisnost Kosova – što za Albance predstavlja odrednicu o kojoj nema pregovora – sa srpskim zahtjevima za autonomijom i sudjelovanjem u podjeli vlasti. Vlasti u Prištini obećale su se pridržavati načela ovog plana čak i ukoliko se odluče na samostalno djelovanje. Riječ je o lijepoj gesti, premda ne baš provedivoj – za im je ipak potrebna podrška EU.

Po mnogo čemu je posljednji krug diplomacije na Kosovu predstavljao opsežnu vježbu kojom se dokazalo da nikakva alternativa ne postoji – nema čarobne formule kojom bi se nekako premostio nepremostiv jaz između Beograda i Prištine. Diplomati će u predstojećim tjednima morati smisliti nešto iznimno kreativno ili se vratiti na Plan A u obliku kakav je zacrtao bivši finski predsjednik. Sve drugo će u najboljem slučaju biti samo još jedan pokušaj kupovanja vremena, a u najgorem predstavljati recept za destabilizaciju.

Robert Austin teaches at the Centre for European, Russian and Eurasian Studies at the Munk Centre for International Studies at the University of Toronto.