Turska: od predsjedničke krize do preraspodjele snaga u politici?

14/05/2007

Neuspjeli predsjednički izbori u Turskoj potakli su dva slijeda događaja bez presedana, koji bi mogli dramatično izmijeniti političku scenu.

Ayhan Simsek iz Ankare za Southeast European Times – 14/05/07

Gotovo milijun ljudi okupilo se na ulicama Ankare u obranu sekularizma i protiv predsjedničke kandidature ministra vanjskih poslova Abdullaha Gula. [Getty Images]

Turska vladajuća Stranka pravde i razvitka (AKP) pretrpjela je velik udarac u obliku raskola od sekularnog vodstva države. Stranka, koja ima korijene u političkom Islamu, sada nastoji promijeniti ustav i uvesti značajnu novost: izravan izbor predsjednika od strane glasačkog tijela.

U međuvremenu je došlo i do još jednog neočekivanog slijeda događaja - opozicijske stranke centra ostavljaju za sobom dugogodišnju podijeljenost i udružuju se kako bi zapriječile pobjedu AKP-a na sljedećim parlamentarnim izborima. Prisutan je trend intenziviranja polarizacije u turskoj politici i obnove tenzija između vlade i sekularista.

Trenutna je politička kriza kulminirala 24. travnja, kada je AKP, koja je imala veliku većinu u parlamentu, objavila svojeg predsjedničkog kandidata - ministra vanjskih poslova Abdullaha Gula. Odabir je predstavljao iznenađenje, budući da se očekivala kandidatura premijera Recepa Tayyipa Erdogana, te se činilo kako AKP nastoji raspršiti strahovanja sekularista. Nije uspjelo. Gotovo milijun ljudi izašlo je na ulice kako bi protestirali protiv Gulove kandidature. Opozicijske su stranke bojkotirale prvi krug parlamentarnog glasovanja za predsjednika, čime je Gulu uskraćen nužan kvorum. Uključila se i turska vojska, upozorivši kako će stati u obranu sekularizma i optužujući vladu za toleriranje radikalnog Islama.

Reakcija AKP-a bila je bez presedana. Vlada je javno ukorila oružane snage zbog njihove objave, zakazala prijevremene izbore i pokrenula postupak usvajanja značajnih ustavnih amandmana, prema kojima bi se predsjednik birao na općim javnim izborima. Gul, koji u dva navrata nije uspio prikupiti kvorum, povlači svoju kandidaturu, no obznanjuje kako će biti kandidat AKP-a na javnim izborima.

Prema Faruku Logolu, direktoru Euroazijskog centra za strateška istraživanja, najnovija se politička previranja svode na borbu u demokraciji koja dozrijeva. Vjerojatnije je, smatra on, kako će kriza ojačati demokratski sustav nego li sabotirati ga.

"Na određenim područjima turska demokracija nema dovoljno zrelosti u usporedbi s europskima, no riječ je o procesu. Nedavno uplitanje vojske u politiku jasno ukazuje na nedostatke sustava kontrolnih mehanizama turske demokracije", kaže Logoglu. "Dakako, s liberalne i demokratske točke gledanja, nedavni je potez vojske neprimjeren. Ipak, pogrešno bi bilo kritizirati samo vojsku. Vlada AKP-a također je počinila značajne pogreške."

Na primjer, kako navode kritičari, AKP je pogriješila oslanjajući se na svoju apsolutnu većinu u parlamentu, umjesto da je potražila konsenzus među političkim skupinama.

Turski ministar vanjskih poslova Hikmet Cetin organizira međustranačke pregovore usmjerene na obnovu političke sile centra. [Getty Images]

AKP vlada Turskom od 2002. Predvodila je političke i gospodarske reforme, te pridobila EU za pokretanje pristupnih pregovora, više od 40 godina nakon što je Turska po prvi puta izrazila želju za priključivanjem. Međutim, isto je tako potakla sekularnu anksioznost potezima koji su se činili usmjerenima na intenziviranje uloge religije. Potakla je ukidanje zabrane nošenja pokrivala za glavu islamskog tipa u školama i vladinim uredima, te pozvala na kažnjavanje preljuba kao zločina. Pojedine su općine pod upravom ove stranke poduzele korake u pravcu zabrane konzumacije alkohola.

Ahmet Necdet Sezer, predsjednik u odlasku, čvrsti je pristalica sekularizma. U proteklih je pet godina imao značajnu ulogu u postizanju ravnoteže između žestokog sekularizma vojske i vlade, čiji su korijeni u Islamu. Sezer je stavio veto na nekoliko zakona koji su kršili načelo sekularizma, a uložio je i veto na imenovanja najmanje 350 dužnosnika sklonih Islamizmu na ključne položaje.

Politički sustav Turske je parlamentarna demokracija, a većinu ovlasti ima vlada. Ipak, predsjednik može staviti veto na zakone nakon njihovog usvajanja od strane parlamenta, te zatim ima pravo podnijeti žalbu Ustavnom sudu protiv legislative kojoj se protivi. Također imenuje guvernere, veleposlanike, šefove policije, šefove odjela u ministarstvima i njihove zamjenike, više suce, članove Odbora za više obrazovanje, rektore sveučilišta, te čelnog čovjeka središnje banke. Vrhovni je zapovjednik oružanih snaga. Turska vojska, sudovi i sveučilišta tradicionalno su utvrde sekularizma.

S obzirom na značaj uloge predsjednika, ne čudi reakcija na Gulovu kandidaturu. AKP već kontrolira parlament i vladu. Ukoliko dobije i predsjednički položaj, stranka bi u rukama imala sve ključne ogranke vlasti. Turska bi tako u praksi bila pod vlašću jedne stranke.

Sekularisti nisu pozdravili ideju izravnog izbora predsjednika, držeći taj potez AKP-a novom prijetnjom sustavu održavanja ravnoteže. Utjecajno poslovno udruženje TUSIAD upozorava kako bi se takve izmjene trebalo moći uvoditi samo nakon općih izbora, sveobuhvatne rasprave i postizanja konsenzusa svih stranaka.

"Parlamentarni sustav naše zemlje rezultanta je povijesnog procesa. Pokušaji izmjene same biti tog sustava otvorit će prostor nesigurnosti unutar našeg političkog sustava", navodi skupina u svojoj izjavi.

Kao odgovor AKP-ovom nastojanju na postizanjem dominacije, politički zemljovid prolazi kroz značajne promjene. Dvije stranke desnog centra, Stranka pravog puta (DYP) i Domovinska stranka (ANAP), postigle su dogovor o ujedinjenju, obvezavši se na "ponovnu izgradnju političkog centra". Stranke centra uživale su podršku oko 80% glasačkog tijela u 1980-ima i 1990-ima, no ta je brojka u međuvremenu opala na oko 20%. U biti, fragmentacija prosekularističkog dijela izbornog tijela omogućila je AKP-u da ugrabi dvije trećine mjesta u parlamentu, premda je dobila samo 34% glasova birača.

AKP je pogriješila oslanjajući se na svoju apsolutnu većinu u parlamentu, umjesto da je potražila konsenzus među političkim skupinama, navode kritičari. [Getty Images]

Turska ima prag od oko 10%, koji stranke moraju prijeći kako bi bile zastupljene u parlamentu. Samo su AKP i Republikanska narodna stranka (CHP) uspješno prešle taj prag, dok je preostalih 45% glasova bilo podijeljeno na 17 stranaka, od kojih niti jedna nije ušla u parlament.

Novi savez desnog centra predstavlja prijetnju AKP-u, budući da bi mogao preoteti glasove urbane srednje klase, koja je podržala vladine gospodarske reforme i politiku usmjerenu prema EU, no zabrinuta je zbog skrivenih "Islamističkih nakana".

Na lijevom centru, CHP navodi kako su načelno pristali uključiti kandidate male Demokratske stranke ljevice (DSP) na svoju izbornu listu. Taj je potez uslijedio nakon ogromnih demonstracija u Ankari i Istanbulu, kojom prilikom su tisuće prosvjednika pozivale ne jedinstvo.

Hikmet Cetin, bivši turski ministar vanjskih poslova i iznimno cijenjena pojava na lijevom centru Turske, kaže kako je poruka koju su narodne mase odaslale bila jasna.

"Ne smatram kako su ti pozivi bili upućeni samo strankama ljevice. Narod je doista frustriran politikom AKP-a. Sadašnje aktere u opoziciji ne smatraju kompetentnima. Oni traže ozbiljnu alternativu."

Cetin sada vodi niz neformalnih pregovora s drugim istaknutim ličnostima lijevog i desnog centra, uključujući bivšeg premijera Mesuta Yılmaza i bivšeg predsjednika Suleymana Demirela.

Međutim, prema političkom analitičaru Erhanu Gokselu, polarizacija je u turskoj politici sada toliko izražena da bi napori na očuvanju centra mogli propasti ili imati tek ograničen učinak. Islamisti i konzervativci i dalje će se okupljati oko AKP-a, tvrdi on, dok liberali i sekularisti neće vidjeti nikakav drugi izbor osim da svoja nadanja vežu uz CHP. Ostale stranke, čak i ukoliko se ujedine, mogle bi ponovno biti isključene.