Postizanje održivosti Kosova

07/08/2006

Koliko god važno bilo rješavanje statusa Kosova, ono samo po sebi neće riješiti hitna pitanja s kojima se pokrajina suočava, kao niti zajamčiti stabilnost u budućnosti, piše Robert Austin, profesor na Sveučilištu u Torontu.

Robert C. Austin za Southeast European Times – 07/08/06

Predsjednik Kosova Fatmir Sejdiu (desno) i glasnogovornik kosovskog sabora Kole Berisha (lijevo) u razgovoru s tiskom nakon povratka s razgovora o statusu Kosova u Beču prošlog mjeseca. Brojni se političari u zemlji primarno usredotočuju na status, a tek zatim na gospodarstvo. [Laura Hasani]

Dok se pregovori o konačnom statusu i budućnosti Kosova najzad zahuktavaju, izgledi za gospodarsku održivost postaju značajno pitanje. Neovisno o ishodu pregovora, od kritične je važnosti stvaranje održivog gospodarstva. Od intervencije NATO-a 1999., većina ljudi reći će vam kako je glavna proizvodna grana Kosova politika. Pogledamo li pobliže trgovinsku bilancu Kosova sve postaje jasnije - od 1,1 milijarde eura ukupne trgovine, samo 42 mil eura je izvoz. Debalans je nastao prije svega izdacima međunarodne zajednice i oduvijek značajnim doznačavanjem novca u domovinu od strane vrijedne kosovske dijaspore, koja šalje oko 600 mil eura godišnje. Pozitivno je u svemu samo to što toliko uvoza i pripadajućih poreza rezultira time da carinska davanja donose oko 70 posto proračunskih prihoda.

Uz iznimku Vetona Surroia, čelnog čovjeka stranke Ora, rijetki lokalni političari spominju ozbiljne gospodarske probleme.U Prištini se ponavlja jednostavna mantra - prvo ststus, gospodarstvo kasnije. U načelu, ništa nije važnije od nezavisnosti. Ovo je u sukobu s realnošću. Ako je stanovništvo i prihvatilo ovo 1999., sada to nisu spremni. U zemlji politike i uvijek samo politike, kosovskim političarima nedostaju snažne veze s biračkim tijelom koje traži put ka prosperitetu po dovršetku pregovora o statusu.

Ovo ne znači kako narod kosova ne misli da je pitanje statusa od velikog značaja, već samo kako su sada svjesni da je neki oblik nezavisnosti neizbježan, te žele da se njihovi vođe počnu baviti i sljedećim problemom. U međuvremenu se Srbija i dalje protivi nezavisnosti, no nitko u Beogradu ne dotiče se pitanja kako bi si zemlja mogla priuštiti financijska izdvajanja potrebna kako bi Kosovo funkcioniralo unutar Srbije.

Jedno je sigurno. Prema istraživanjima prištinskog Index Kosova, ljudi su svjesni kako je ključni problem u stvari nezaposlenost. Nisu toliko naivni da bi vjerovali kako nezavisnost donosi instant rješenja. Pojedine su brojke vezane uz Kosovo zaprepašćujuće i zabrinjavajuće. Nezaposlenost se procjenjuje na 44 posto. Oko 47 posto živi u siromaštvu, a 13 posto u teškom siromaštvu. Čak i ako uzmemo u obzir sivo tržište rada, situacija ne izgleda dobro. Čak 30.000 radno sposobnih godišnje stupa na tržište rada, no nemaju mnogo izgleda. Dovoljno je pogledati ulice u Prištini kako bismo osvijestili posljedice nezaposlenosti mladih, a izgledi za socijalne nemire predstavljaju realan izvor zabrinutosti.

Nezaposleni kosovski Albanac čeka na jednom od glavnih raskrižja u Prištini u nadi da će naći privremeno zaposlenje. Nezaposlenost je jedan od najvećih problema u pokrajini. [Getty Images]

Uzevši sve ovo u obzir, kakvi su izgledi Kosova? Na Balkanu postoji obilje mitova. Mnogi na Kosovu vjeruju u mit o golemom mineralnom bogatstvu pokrajine - posebice u rudniku Trepča. Ovo bi samo po sebi trebalo učiniti gospodarstvo održivim. Premda bi mineralna bogatstva mogla predstavljati izvor dugoročne održivosti gospodarstva, gotovo posvemašnje odsustvo stranih ulaganja znači kako ona kratkoročno neće biti od veće koristi.

Kosovo se suočava i s drugim značajnim problemima, od kojih bi neka mogla razriješiti rezolucija o konačnom statusu. Sadašnja nedorečenost znači da Kosovo ne može dobiti ozbiljnije pozajmice od međunarodnih financijskih innstitucija uslijed nesposobnosti za potpisivanje jamstava kao suverena zemlja. Ovo je, uz lož image pokrajine, predstavljalo i razlog zbog kojeg su je se ulagači klonili. kosovo je dobilo određene pohvale u studiji financiranoj od USAID-a, u čijim se zaključcima navodi kako ima jedno od najpovoljnijih poslovnih ozračja u istočnoj Europi. Unatoč tome, izravna su strana ulaganja iznimno niska uslijed zabrinutosti vezane uz pravni sustav, korupciju, više plaće manje obrazovane i slabije obučene radne snage no u ostatku regije, te zastarjelom i manjkavom infrastrukturom.

Ozbiljni su strani ulagači u pravu kad izražavaju zabrinutost nakon što doznaju da će, žele li održati proizvodnju, najprije morati kupiti dostatnu količinu generatora, budući da se Kosovo i dalje suočava s ozbiljnim problemima u isporuci električne energije. Elektrodistribucijska je tvrtka opterećena ogromnim dugovanjima, a plaćanje računa na Kosovu je, najblaže rečeno, sporadično. Nadalje, uslijed dilema oko nedefiniranog statusa, dio gospodarstva Kosova tek treba privatizirati.

Velik je izvor zabrinutosti, navodi se u izvješću krovnog ureda UNMIK-a za EU, učinak neizbježnog smanjivanja misije UN-a. Do sada je bilo teško izbjeći činjenicu kako prihodi od dotacija i, još važnije, novca međunarodne zajednice, podupiru gospodarstvo Kosova. Stope rasta su u pokrajini bile niske, što se u principu može pripisati sve manjim donacijama u razdoblju nakon etapa sukoba i obnove.

Mnogi na Kosovu vjeruju kako rudnik Trepča može nositi gospodarstvo pokrajine. [Getty Images]

U izvješću se procjenjuje kako je samo UNMIK od svojeg osnivanja 1999. godine potrošio 2,6 milijarde eura na osoblje, robu i usluge na Kosovu (ostatak misija međunarodne zajednice vjerojatno je utrošio podjednak iznos), čime je podignut BDP Kosova za 9 posto. Međunarodna krizna skupina napominje kako je UNMIK oformio civilnu službu od gotovo 70.000 ljudi, dok Slovenija, zemlja s jednakim brojem stanovnika, ima samo 20.000 javnih djelatnika. Svako reduciranje, makar i djelomično, prisustva UNMIK-a na Kosovu, svakako će imati teške posljedice. Veliko je pitanje kako u najvećoj mjeri ublažiti te posljedice, posebice uz tako slabo i ovisno gospodarstvo.

U biti, Kosovo tek treba stvarno početi s onim što se obično naziva prelaskom na tržno gospodarstvo. Velik je strah da će po početku tog procesa Kosovo možda krenuti stopama susjedne Albanije, koja je iskusila najtraumatičniji proces tranzicije uslijed, između ostalog, snažne polarizacije, politizacije i proste kratkovidnosti albanske elite.

Vijesti ipak nisu toliko loše. Kao što je spomenuto, postignut je uspjeh u naplati carinskih davanja i lokalnih poreznih obveza. Nakon sukoba, društvo Kosova pokazalo je veliku dinamičnost u obnovi. Konačni status ne samo da pruža određeno stavljanje točke na posljednji preostali problem na Balkanu, već će nametnuti i svojevrsnu normalizaciju politike u Prištini i Beogradu. Političari u obje zemlje stavljaju naglasak na istu stvar - nezavisnost Kosova - jedni ga podržavaju a drugi odbijaju. Rješenje će zahtijevati nagao i dobrodošao zaokret u radu lidera, budući da će konačno biti okončana praksa izdvajanja žrtvene janjadi. Ovo znači da će rad političarima postati bitno teži, budući da njihovi birači na Kosovu i u Srbiji u načelu teže istome: stabilnosti i jamstvima da će se stanje poboljšati.

Robert C. Austin predaje povijest i politiku jugoistočne Europe u Munk centru za međunarodne studije Sveučilišta u Torontu.