Cijene nafte i nova gospodarstva mijenjaju sliku svijeta

03/01/2006

Ekonomisti se ne slažu po pitanju interpretacije značaja porasta cijena nafte, koje se realno približavaju onima koje su pokrenule stagflaciju u 1970-ima. Optimisti sugeriraju kako će ponovno biti uspostavljena tržišna ravnoteža nakon što poteškoće na strani dobavljača - uključujući uska grla u samom rafiniranju - budu riješena. Drugi pak, uzimajući u obzir gospodarski rast Kine i Indije, povećanu konkurenciju među kupcima resursa i prijetnju globalnog zagrijavanja, vide složeniju sliku. U prošlosti se pesimističniji scenariji nisu u potpunosti ostvarili zahvaljujući tehnološkom napretku i djelovanju tržišnih sila. Hoće li sada biti takav slučaj? Gomilanje niza pitanja, ekonomskih, političkih, strateških i ekoloških, daje naslutiti kako tvorci politike nikako ne bi smjeli biti uljuljkani i samozadovoljni, piše bivši rumunjski ministar financija Daniel Daianu.

Daniel Daianu iz Bukurešta za Southeast European Times – 02/01/06

Kada je cijena nafte porasla preko 50$ po barelu, svijet se zabrinuo. Kada je u rujnu dosegla 70$ po barelu - nakon čega je opala na razinu između 60$ i 65$ - analitičari su počeli pomno motriti na sljedeći prag.

Razlog je jasan: realno, 80$ po barelu odgovara razini cijene koja je pokrenula stagflaciju zapadnih gospodarstava pred nekoliko desetljeća. U to su vrijeme arapske zemlje proizvođači nafte koristile ovu stratešku robu kao gospodarsko i političko oružje; cijena je nafte u nekoliko etapa porasla na preko 40$ po barelu. Ta je cijena podrazumijevala drastičnu promjenu uvjeta trgovine među zemljama izvoznicama i zemljama uvoznicama nafte.

Stoga današnji porast cijena nafte povlači za sobom jednostavno pitanje: je li trenutna situacija slična onoj od pred nekoliko desetljeća? [Arhivski snimak]

Bogate industrijalizirane zemlje apsorbirale su šok porasta cijena nafte gospodarskim usporavanjem (čak recesijom) i snažnom monetizacijom rastućih proračunskih deficita. S vremenom je porast cijene industrijskih proizvoda kompenzirao promjenu cijene nafte. Kombinacija recesije i visoke inflacije - gotovo 20 posto neposredno prije dolaska Paula Volckera za kormilo Saveznih rezervi - zbunjivala je brojne makroekonomiste; bilo im je prilično teško prihvatiti da izražena neiskorištenost resursa može kohabitirati s bitno povećanom stopom inflacije. U skladu s time, konvencionalnu je paradigmu valjalo modificirati kako bi obuhvaćala scenarij po kojem jak udar sa strane dobavljača nadjačava sposobnost gospodarstva za provođenje bezbolne i hitre preraspodjele resursa u cilju nadvladavanja takvog šoka. U tom slučaju postaje neizbježna recesija u sprezi s povećanom inflacijom.

Dalo bi se ustvrditi kako su zapadna gospodarstva doživjela šok kakav su, desetljećima kasnije, iskusila i postkomunistička gospodarstva. Dok se Zapad morao nositi s brutalnom promjenom uvjeta trgovine strateškom robom, postkomunistička gospodarstva morala su se nositi sa sveobuhvatnim institucionalnim reformama i preraspodjelom resursa nakon kolapsa sovjetskog trgovinskog bloka. Doista, zemlje sovjetskog bloka bile su djelomice zaštićene u vrijeme udara cijena nafte, budući su koristile jeftinu naftu iz bivšeg SSSR-a. Siromašna su gospodarstva koja su uvozila naftu pretrpjela najviše, budući da su zadobila dvostruki udarac: bitno višu cijenu nafte i postupan porast cijena industrijskih proizvoda.

Stoga današnji porast cijena nafte povlači za sobom jednostavno pitanje: je li trenutna situacija slična onoj od pred nekoliko desetljeća? U jednu ruku, uska grla na području rafiniranja ukazuju kako postoji problem na strani nabave, pojačan posljedicama prirodnih katastrofa poput uragana Katrina i Rita. Također, istraživanja vezana uz naftu nisu posljednjih godina dostatno intenzivirana. Ovo implicira kako bi tržišna ravnoteža mogla biti povraćena eliminacijom ograničenja dobavljača. Ipak, u jednadžbu ulazi i jedna značajna novost: gospodarski uzlet Azije, posebice Kine i Indije, koji stvara dodatni, rastući pritisak na tržište nafte i plina.

S vremenom je porast cijena industrijskih proizvoda kompenzirao novu cijenu nafte. [Arhivski snimak]

Dakle, veliko je pitanje sljedeće: kakav je potencijalan učinak ove nove globalne ekonomske slike na dinamiku cijena temeljnih roba, na kojima počiva funkcioniranje suvremenih gospodarstava?

Prema maltuzijanskom, pesimističnom scenariju, moguće je očekivati daljnje nagle poraste cijene, te borbu za kontrolu nad temeljnim resursima. Podsjetimo se intelektualnih i političkih debata nakon objave Meadowsovog izvješća "Granice rasta" - naručenog od Rimskog kluba pred više od tri desetljeća. Slično tome, modeliranje globalne dinamike (Forresterov model, razvijen od strane Jaya Forrestera, profesora na MIT-u) poticalo se kako bi se utvrdile vjerojatne posljedice ozbiljnih promjena uvjeta na tržištima roba. Maltuzijanski je stav djelomično opovrgnut tehnološkim unapređenjima i djelovanjem tržišnih sila, odnosno korištenjem alternativnih izvora energije koji su uz nove cijene postali profitabilni. Možemo li se ponovno pouzdati u tehnologiju i ostati smireni i spokojni? Možda, no odgovor mora uzimati u obzir Kinu i Indiju.

Vjerojatno je kako će i dalje ostati prisutan šok na strani potražnje, dok će azijska gospodarstva vršiti pritisak na tržište nafte i plina u predstojećim godinama. Dalo bi se ustvrditi kako je ovo samo po sebi dovoljno kako bismo se odrekli misli o tome da će se u skorije vrijeme cijena nafte vratiti na manje od 40$ po barelu. Nadalje, premda je povećanje cijene bilo relativno postupno, ono ipak prisiljava na prilagodbe u potrošnji i proizvodnji. Ponovno su najteže pogođene siromašne zemlje, posebice one koje uvoze energiju.

Moguće je izvesti nekoliko zaključaka o posljedicama. Nadmetanje za kontrolu polja nafte i plina intenzivirat će se u predstojećim godinama, što će se odraziti na geopolitička pitanja, kao i probleme vezane uz sigurnost; doći će do paničnog traganja za novim poljima; nafta i plin u još će većoj mjeri zasjesti na tron strateških resursa, a najveća će gospodarstva definirati svoju vanjsku politiku u skladu s time. Vrlo je vjerojatno kako će potrebe industrija za povećanjem konkurentnosti doći u sukob s ekološkim načelima u vrijeme kada su učinci globalnog zagrijavanja sve jasnije vidljivi i daju povoda za sve veću zabrinutost.

Više cijene nafte i plina usporavaju rast i vode u povećanu temeljnu inflaciju. Stoga će doći do velikih kompromisa, kako sa strane tvrtki, tako i sa strane vlada, koji će zahtijevati jasno definiranu politiku i temeljite kalkulacije troškova i koristi. Pod novim će okolnostima biti za očekivati i nove pritiske u pravcu očuvanja energije. Privatni će i javni proračuni biti trajno preopterećeni ukoliko do uvođenja odgovarajućih mjera ne dođe uskoro te ukoliko ne budu dosljedno provođene tijekom vremena.