Nasljeđe Rima na Balkanu: Vlasi

09/05/2005

Vlasi, za koje mnogi vjeruju kako su potomci Rimljana na Balkanu, žive u mnogim dijelovima Balkana i istočne Europe. Premda su vlaške zajednice bile prosperitetne u prošlosti, burna ih je povijest Balkana ostavila raspršene i izolirane, a njihov identitet kao zasebne etničke skupine sve više dolazi u pitanje.

Marian Tutui iz Bukurešta za Southeast European Times – 09/05/05

[Arhivski snimak]

Ove se godine obilježava 100. godišnjica carske povelje izdane od otomanskog sultana Abduala Hamida II kojom su Vlasima po prvi puta dana prava kao skupini. Omogućeno im je da koriste vlastiti jezik u crkvama i školama, te da biraju vlastite lokalne vijećnike. Tako su bili u mogućnosti osnivati škole, crkve i druge nacionalne ustanove. Od 1908. do 1913. imali su i predstavnika, senatora i ministra u otomanskom parlamentu. Drugog su svibnja Vlasi diljem jugoistočne Europe slavili svoj Međunarodni dan.

Kao tradicionalno pastirski narod, traganje za boljim pašnjacima vodilo ih je diljem Balkana i istočne Europe, te je Vlahe moguće naći i daleko na sjeveru, u Poljskoj. Njihov odabir pastirskog načina života često ih je držao podalje od ogorčenih etničkih sukoba koji su stoljećima harali Balkanom, te ostvaruju miran suživot s većinskim stanovništvom svugdje gdje žive. Istovremeno su se ipak borili za očuvanje svojeg identiteta.

Porijeklo Vlaha, kao i jezično srodnih Rumunja, ostaje neriješenom zagonetkom. Neki za oba naroda smatraju kako predstavljaju potomke Rimljana na Balkanu, dok drugi tvrde kako oni potječu od romaniziranih doseljenika. Na Rumunjsku su kulturu utjecali Slaveni, dok su kod Vlaha, koji porijeklo vuku s područja južno od Dunava, primjetni bizantski i grčki utjecaji.

Vlaški plesači 1905. god. [Ustupio Marian Tutui]

Povjesničari ih nazivaju makedonskim Rumunjima, a oni sami koriste ime Aromani. Lingvisti se slažu kako su vlaški i rumunjski varijante nekog latinskog jezika (još jedan, dalmatinski, iščeznuo je 1898., dok istro-romanski koristi nekoliko tisuća ljudi u Hrvatskoj). Toponimi, poput planine Durmitor u Crnoj Gori, svjedoče o stalnoj prisutnosti naroda koji koriste latinski oko Dunava i u planinskim područjima.

Naziv "Vlah" potječe iz gotskog, te je izvorno značila "stranac", a kasnije "korisnik latinskih idioma". Njemačka su plemena koristila naziv "Velšani" za rimsko stanovništvo na području koje je kasnije dobilo ime Wales, dok je Rimljanima u južnoj Belgiji nadjenuto ime Valonci. Mađari i danas Italiju nazivaju "Olaszag," odnosno "zemlja Olaha" - njihova verzija naziva. U vrijeme Bizantskog carstva bilježi se nekoliko vlaških teritorija, no rijetko su zaživjeli kao jače države. Najveći je uspjeh Vlaha dosegnut u vrijeme dinastije Asenovića (1185-1258), kada su zasnovali drugo Bugarsko carstvo, odnosno bugarsko-vlašku državu.

Krajem je 18. stoljeća Moskopol (Voskopoje), vlaški grad u Albaniji, imao čak 22 crkve, akademiju, tiskaru, i čak 60.000 stanovnika. U to su vrijeme tiskani prvi vlaški rječnici, gramatike i početnice. Međutim, 1788. je Ali Paša Tepelena uništio prosperitetni vlaški grad.

Do sredine su 19. stoljeća vlaške zajednice uspostavile škole i crkve, te uživale podršku vlasti. Nakon toga je pad otomanskog carstva doveo do podjele teritorija na nezavisne države, koje su prema vlaškom stanovništvu zauzimale različite stavove. Od 1925. do 1932. došlo je do organizirane migracije Vlaha u Rumunjsku, u kojoj je sudjelovalo između 4.946 i 6.553 obitelji. Komunistički režimi koji su kasnije preuzeli vlast diljem Balkana zatvorili su sve vlaške škole i institucije. Općenito, Vlasi su tijekom ere rastućeg nacionalizma bili na gubitku.

Vlasi 1903. godine [Ustupio Marian Tutui]

Novoosnovane su države često težile kulturalnoj homogenosti, dok razasute zajednice vlaških pastira i trgovaca nisu bile dostatno povezane da bi očuvale svoj identitet. Uz to, nove su granice razdvojile i izolirale postojeće zajednice. Premda su nekada bili brojni na Balkanu, današnji popisi stanovništva pokazuju kako oni danas predstavljaju manje od 1 posto populacije.

Neovisno o tome, Vlasi su doista imali značajnu ulogu u nekim od ključnih događanja na Balkanu u 20-om stoljeću. Godine 1903, tijekom makedonskog Ilindenskog ustanka u Kruševu (gdje je 4.000 Vlaha predstavljalo dvije trećine stanovništva), uspostavljena je multinacionalna vlada. Trojica su ministara bili Vlasi, kao i lokalni vojni lider Pitu Guli (1845.-1903.), koji se štuje kao makedonski narodni junak. Do današnjeg dana Makedonci na Kruševsku republiku gledaju kao na model etničke suradnje.

Danas je njihov položaj kao zasebne skupine upitan na mnogim dijelovima Balkana. U Grčkoj ih uglavnom smatraju Grcima, koji slučajno govore jezik srodan latinskom. Makedonija je jedina država u kojoj Vlasi imaju stalne emisije na nacionalnoj televiziji. Pokušaji promoviranja vlaškog jezika u Makedoniji i Albaniji putem tečajeva jezika na fakultetskoj razini u početku su prihvaćeni s entuzijazmom, no on nije potrajao. Rumunjska je namijenila određen broj sveučilišnih stipendija za Vlahe, a od pada su Ceaucescuovog režima lokalni Vlasi uspjeli u organiziranju i promoviranju svojeg jezika i običaja. Unatoč tome, sve je veći broj Vlaha koji ne poznaju dobro svoj dijalekt, te nisu u položaju da iskoriste svoja kolektivna prava.

Premda na međunarodnoj razini priznavanje Vlaha kao etničke skupine možda nije rašireno, brojni pojedinci vlaškog porijekla stekli su svjetsku slavu. Ovo uključuje obitelj draguljara Bulgari, nogometne zvijezde Gheorghea Hagija i Ilju Najdovskog, redatelje Dana Pita i Ljubišu Georgievskog, dramaturga Branislava Nušića, balkanske kino-pionire Miltona i Ienachea Manakia, te Evanghelie Zappu, koji je pomogao u osnivanju suvremene Olimpijade.