Koga plaši outsourcing i offshoring?

31/01/2005

Prednosti i nedostatci outsourcinga i offshoringa, odnosno povjeravanja poslova podugovaračima i izgradnja pogona u drugim državama, postale su temom oštre debate u brojnim zemljama. Brojni ekonomisti vjeruju kako je kombinacija faktora, uključujući visoku razinu obrazovanja, niska lokalna primanja i dobru državnu upravu, nužna kako bi zemlje u potpunosti iskoristili prednosti globalne ekonomije. Zemlje jugoistočne Europe imaju dobar položaj po pitanju vještina i cijene rada, no bit će im potrebna mudra javna politika kako bi kapitalizirale prednosti outsourcinga unutar Europe, smatra ekonomist i bivši rumunjski ministar financija Daniel Daianu.

Daniel Daianu iz Bukurešta za Southeast European Times - 31/01/05

NASLOV

Posljednjih smo godina bili svjedoci porasta zabrinutosti u razvijenim zemljama po pitanju učinka svjetske trgovine na njihova gospodarstva. U Sjedinjenim Državama, vodeći su političari iz dvaju najvećih stranaka izrazili protivljenje praksi koju doživljavaju kao uzročnika porasta broja poslova koji se izvršavaju izvan SAD-a uslijed outsourcinga i offshoringa. U zapadnoj je Europi ovo još izraženije, te je nekoliko francuskih i njemačkih ministara javno izrazilo zabrinutost vezanu uz relokaciju proizvodnje. Bivši francuski ministar financija Nicolas Sarkozy i njemački ministar gospodarstva Wolfgang Clement bili su posebno oštri. Nisu oklijevali u okrivljavanju novih zemalja članica EU za navodnu nelojalnu konkurenciju uslijed snižavanja poreza. Kako je došlo do toga da razvijena gospodarstva, koja su tradicionalno podržavala slobodnu trgovinu, sada očito mijenjaju stav?

Tradicionalno je manje dobroćudna strana svjetske slobodne trgovine bila pripisivana njenim učincima na zemlje koje ili ne mogu u punoj mjeri iskoristiti njene komparativne prednosti, ili su suočene s izraženim protekcionizmom bogatih gospodarstava na pojedinim područjima, kao što je poljoprivredna proizvodnja. Načelno se takve ekonomije nalaze u svijetu u razvoju, gdje su loša državna uprava i nesposobnost usvajanja novih tehnologija česta pojava. Ovakvo je stanje stvari navelo Danija Rodrika, ekonomistu s Harvarda, da primijeti kako slobodna trgovina nije nužno pozitivna za siromašna gospodarstva.

Slobodna trgovina poljoprivrednom mehanizacijom i proizvodima ne donosi dobrobit svim zemljama. [AFP]

Postoje i teoretski i realni razlozi ovog, čini se, djelomičnog zaokreta u javnoj retorici prosperitetnih zemalja. Po pitanju ekonomije, argumenti koji naglašavaju dobrobiti slobodne trgovine tvore osnovu racionalizacije trgovinske razmjene među zemljama; ipak, ovi argumenti gube dio svoje moći i privlačnosti kada je distribucija dobiti pretežno asimetrična, te dominiraju dinamičke usporedne prednosti. Pred više su godina Paul Krugman i Herschell Grossman napisali originalne radove o onome što su nazvali "strateškom trgovinom". Može se ustvrditi kako je gospodarski uzlet azijskih zemalja (posebice impresivan rast kineskog gospodarstva u proteklih par desetljeća) moguće ocijeniti kroz prizmu takve politike, dakle politike strateške trgovine, koja je bila ugrađena u specifičnu industrijsku politiku fokusiranu na razvoj mudrim korištenjem tržišnih sila.

U današnje vrijeme, nove informacijske i komunikacijske tehnologije (ICT) pružaju velike prilike gospodarstvima u razvoju, što posebno može ići na ruku dobro obrazovanim ljudima. I ovdje je situacija prilično povoljna za azijske zemlje. "Oslobođena Indija" u prošlom desetljeću posljedica je reformi orijentiranih na tržište, koje se provode u okruženju ogromnog broja inženjera i računalnih/softverskih stručnjaka koji govore engleski. Istovremeno, samo je pojedine dijelove Indije dotakao rapidni gospodarski napredak, dok veći dio zemlje i dalje ostaje u kalu teškog siromaštva.

Ono što je od velike važnosti u globalnoj gospodarskoj igri postojanje je znatnih razlika u primanjima između pojedinih zemalja i regija. Riječ je o faktoru koji motivira premještanje industrijskih pogona, a globalno orijentirane tvrtke prebacuju djelovanja u područja koja obiluju jeftinom radnom snagom i adekvatnom tehnologijom. Intenzitet ovog procesa ovisi o razlici u cijenama rada i kvaliteti ostalih faktora proizvodnje. Vodeći trgovinski gospodarstvenici, primjerice Jagdish Bhagwati, smatraju kako se razvijena gospodarstva nemaju čega bojati, budući da se u sve većoj mjeri specijaliziraju za proizvode i usluge veće vrijednosti; stoga će se ovime okoristiti sve zemlje. Ovu je tvrdnju ipak nedavno osporio Paul Samuelson s MIT-a; u svojem članku u časopisu Journal of Economics Perspectives, natuknuo je kako "ponekad porast produktivnosti u jednoj zemlji može biti od koristi samo toj zemlji, pritom nanoseći trajnu štetu drugoj zemlji smanjujući dobit od trgovine koja bi bila moguća između dotične dvije zemlje". Samuelson nadalje tvrdi kako je "outsourcing nakon 2000.-te upravo ono što je trebalo biti moguće predvidjeti još 1950.", budući da je to rezultat asimilacije naprednih tehnologija od strane drugih zemalja diljem svijeta i njihovog sustizanja Sjedinjenih Država.

U kontekstu novih IC tehnologija i globalnih razlika u primanjima, vjerojatno su neizbježna velika razmještanja industrijskih i uslužnih aktivnosti. Nadalje, čini se kako neka od vodećih industrijskih gospodarstava u nedovoljnoj mjeri održavaju korak s ovim procesom po pitanju restrukturiranja; ovo kašnjenje šteti nekim njihovim segmentima rada, te vrši pritisak na realne nadnice. Kao rezultat, razvija se anksioznost po pitanju outsourcinga i offshoringa. Lako je shvatiti zašto takva anksioznost postoji u zapadnoj Europi, gdje primanja višestruko premašuju primanja dobro obrazovanih radnika u istočnoj i središnjoj Europi. Premda sačinjen prije na globalnoj doli na kontinentalnoj razini, Lisabonski plan djelovanja produkt je ovog strahovanja. Velike zemlje članice EU prvenstveno zabrinjavaju gospodarstva Azije i SAD-a, te na Lisabonski plan gledaju kao na rješenje po pitanju politike konkurentnosti.

Bivši francuski ministar financija Nicolas Sarkozy okrivljuje nove zemlje članice EU za navodnu nelojalnu konkurenciju u vidu snižavanja poreza. [AFP]

Strah od outsourcinga i offshoringa možemo smatrati analognim teškoj transformacijskoj depresiji u postkomunističkim zemljama tijekom proteklog desetljeća. U njima je došlo do dramatičnog opadanja proizvodnje budući da alokacija resursa, u uvjetima novih tržišnih cijena, nije mogla biti provedena dostatno brzo. Slične probleme danas susrećemo među nekim skupinama radnika u bogatim gospodarstvima, koji nisu u stanju održati konkurentnost u novoj globalnoj ekonomiji, dok oni koji sačinjavaju politiku reagiraju na različite načine. Protekcionističke mjere u pojedinim zemljama dodatno kompliciraju situaciju.

Zaključak je kako zemlje s visoko obrazovanim stanovništvom, dostatnim investiranjem u obrazovanje i dalekovidnom javnom politikom imaju najbolje izglede da uživaju u plodovima diseminacije tehnologije na globalnoj razini. Budući da zemlje središnje i istočne Europe imaju relativno kvalitetno obrazovano stanovništvo i niske lokalne razine primanja, imaju odlične izglede da se okoriste outsourcingom unutar Europe. Ipak, bit će im nužna inteligentna javna politika kako bi u što većoj mjeri iskoristile ovu priliku.