NATO i Komisija za reformu odbrane: partneri za napredak

06/02/2006

U jesen 2005. godine, zakonodavci u dva entiteta Bosne i Hercegovine odobrili su historijski sporazum čiji je nacrt pripremila Komisija za reformu odbrane. Taj dokument ukida vojnu obavezu, stvara jedinstveno ministarstvo odbrane na nivou države i uspostavlja profesionalnu vojsku prilagođenu potrebama BiH, regionalnoj bezbjednosti i uslovima za integraciju u međunarodne vojne strukture. Taj sporazum predstavlja ključan korak na putu BiH u euroatlantsku integraciju, a odražava i desetogodišnju predanost NATO-a da osigura stabilnu budućnost za narod Bosne.

Derek Čepel, portparol glavnog štaba NATO-a u Sarajevu – 06/02/06

U poslijeratnoj zemlji kao što je Bosna i Hercegovina, nateži izazov je preusmjeriti pažnju javnosti sa prošlosti na sadašnjost a na kraju i na budućnost.

Kada će doći do takve promjene ovisit će o narodu BiH i njihovom shvaćanju stabilnosti, sigurnosti, napretka i prilika koje im njihovo društvo pruža, kao i o njihovim nacionalnim osjećajima i vjeri u zajedničku budućnost.

Međunarodne organizacije poput NATO-a ne mogu nametnuti narodu u BiH osjećaj pripadnosti zajedničkoj državi. Uloga NATO-a bila je stvaranje uvjeta pod kojima se takvi osjećaji i shvaćanja mogu razviti i biti izraženi u društvenoj zajednici. Namjera NATO-a je bila poslužiti kao katalizator promjena koje će ukinuti potrebu za njegovim stalnim prisustvom u BiH.

Taj zadatak zahtjeva osjetljivost na promjenjive uslove, te izmjene mandata i funkcija NATO-a u skladu s promjenama..

Prisustvo koje se mijenja

NATO je u BiH prisutan 10 godina. U tom su se vremenu misija i usredotočenost NATO-a transformisali zajedno sa transformacijom same države. Pažnja je sada usmjerena na budućnost, odnosno na izgradnju nacije uspostavom jedinstvene vojske na državnom nivou i pod civilnim zapovjedništvom.

Snage za sprovođenje mira (IFOR) predvođene NATO-om razmještene su u BiH 1995. godine sa zadatkom da razdvoje zaraćene strane i stvore okruženje u kojem će biti moguća implementacija mirovnog sporazuma.

Kada je godinu dana kasnije IFOR evoluirao u SFOR, nova je misija NATO-a prilagođena u pravcu prevencije neprijateljstava, stabilizacije mira i doprinosa uspostavi sigurnog okruženja. Ta promjena bila je znak da uloga NATO više nije rješavanje pitanja sigurnosti i suzbijanja neprijateljstava, već aktivno učešće u izgradnji funkcionalnog građanskog društva.

Ceremonija predaje dužnosti 2. decembra 2004, koja je označila uspješan završetak misije SFOR-a i formiranje novog sjedišta NATO-a u Sarajevu, bila je priznanje jedne druge vrste tranzicije -- iz uspješnog suočavanja s izazovima poslijeratne stabilizacije do unaprjeđivanja izgradnje nacije i integracije BiH u evropske institucije.

Stvaranje nacionalne nadležnosti

Premda je uloga NATO-a danas možda manje istaknuta u BiH nego ranije, njegovi zadaci su još značajniji kada se radi o budućnosti zemlje. Glavni zadatak sada je reforma sistema odbrane, koja predstavlja nužan preduvjet za evropsku integraciju, članstvo u Partnerstvu za mir (PfP) i najzad potpunu integraciju u NATO.

Instrument za sprovođenje tih promena bila je Komisija za reformu odbrane (DRC), čiji je NATO kopredsjedavajući od januara 2005. godine.

Visoki predstavnik Pedi Ešdaun osnovao je DRC u maju 2003, povjerivši mu zadaću izrade nacrta pravnih i ustavnih izmjena potrebnih za pretvaranje BiH u vjerodostojnog kandidata za PfP.

Dvanaest članova Komisije i četiri posmatrača po prvi puta su pod jedinstvenim mandatom okupili puni spektar lokalnih zvaničnika i predstavnika međunarodnih organizacija angažovanih na pitanjima sigurnosti u BiH, usmjerivši njihovo djelovanje na konkretan paket institucionalnih reformi.

Nužne su reforme uključivale formiranje civilne komandne i kontrolne strukture na državnom nivou, sa Ministarstvom odbrane takođe na državnom nivou, demokratsku parlamentarnu kontrolu i nadzor, transparentnost planova obrane i proračuna, te jedinstvene standarde doktrine, obuke i opreme. Ova su očekivanja predstavljala smjernice date DRC-u 2003. godine.

Armija BiH temeljila se na zastarjelom sistemu služenja vojnog roka naslijeđenom od Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, prema kojemu je 12.400 muškaraca godišnje u Federaciji BiH (FBiH) i Republici Srpskoj (RS) pozivano na služenje vojske. Regruti su svaka dva mjeseca pozivani na služenje četveromjesečnog vojnog roka. Proveli bi na obuci samo dva mjeseca, nakon čega bi bili uglavnom korišteni kao radna snaga ili stražari. Po odsluženju četveromjesečnog roka regruti su nastavljali s civilnim životom kao pripadnici rezervnog sastava od ukupno 60.000 članova. Rezervistima nikada kasnije nije pružana dodatna obuka mimo početna dva mjeseca.

Regrutima je pružana samo najosnovnija vojna obuka. Životni i radni uvjeti bili su neadekvatni uslijed teške financijske situacije. Takav sistem nije dao obučenu vojnu snagu a broj rezervista ubrzo je premašio predviđeni obim zbog stalnog priliva regruta.

Troškovi ovakvog zastarjelog sistema bili su visoki. Godišnji su troškovi služenja roka i rezervnih snaga u FBiH iznosili 46 mil KM, dok su u RS iznosili 15 mil KM, odnosno 22 posto proračuna za odbranu ovog entiteta.

Ovoliki troškovi nisu proizveli efikasnu oružanu snagu, nisu ispunili potrebe BiH, a uskratili su vojsci sredstva za potrebno unaprijeđenje opreme, obuke i životnih uvjeta.

Kada je riječ o komandovanju i kontroli, dupliranje i nekompatibilnost dva entitetska sistema odbrane koji fukcionišu na teritoriji jedne države očigledni su. Preporuke DRC-a u 2003. rezultirale su uspostavom dva komandna lanca - administrativnog i operativnog - na nivou Predsjedništva, sa Ministarstvom odbrane na državnom nivou kao izvršnim tijelom. Ipak, svakodnevno je djelovanje oružanih snaga i dalje ostalo na razini entiteta.

Ovlasti države bile su ograničene na uspostavu standarda, a do kraja je 2004. postalo jasno kako postoji snažan otpor čak i na tom planu. Uslijed indikacija kako elementi operativnih i administrativnih komandnih lanaca nisu u potpunosti niti pod državnom kontrolom niti pod kontrolom entiteta, DRC-u je dodijeljen mandat za prijenos na državni nivo preostalih nadležnosti entiteta vezanih za odbranu i potpuno ukidanje entitetskih institucija odbrane.

Put ka budućnosti

Sporazum čiji je nacrt sačinio DRC, nakon čega je odobren od strane parlamenata oba entiteta u jesen 2005., predstavlja historijsko dostignuće. Njime se ukida vojna obaveza, formira jedinstveno ministarstvo odbrane na državnom nivou i uspostavlja profesionalna vojna sila usklađena s potrebama BiH, zahtjevima regionalne sigurnosti i zahtjevima za integraciju u međunarodnu vojnu zajednicu.

Neefikasan je sistem služenja vojnog roka ukinut 1. januara 2006. godine, kao i entitetsko ministarstvo obrane. Nove Oružane snage BiH sastojat će se isključivo od profesionalnih vojnika. Prvog januara 2006. također je ukinut i neefikasni rezervni sastav od 60.000 osoba, koju će u potpunosti zamijeniti novi Aktivni rezervni sastav sačinjen od profesionalaca koji su završili aktivnu vojnu službu. Ta služba biće upola kraća od dužine vojnog roka aktivnih snaga.

Nove oružane snage sastojat će se od 10.000 ljudi, organizovanih u sistem pukova kojim će biti očuvana odgovarajuća vojna tradicija i nasljeđe bivših entitetskih vojnih snaga. Postojat će tri pješadijska puka, uz manje rodove organizovane kao jedinstveni pukovi. Svaki od pješadijskih pukova izdvajaće po jedan bataljon u svaku od tri pješadijske brigade Oružanih snaga BiH, te će se svaka od brigada sastojati od tri bataljona, po jednog iz svakog puka. Ovo predstavlja veliku inovaciju za Vojsku BiH, koja je do sada bila organizovana pretežno na osnovu narodnosti.

Državna je kontrola obezbjeđena kroz jedinstven komandni lanac koji polazi od Predsjedništva BiH, do Ministra odbrane, Glavnoe komande, te najzad do komandanata Operativnih i Logističkih komandi. Jedinstveni je državni proračun odbrane stupio na snagu 1. januara 2006. Do 1. jula 2007. biti će uspostavljen novi brigadni glavni štab, a do 31. decembra 2007. reorganizacija bi trebala biti dovršena.

Nove će Oružane snage BiH biti obučene, organizirane i opremljene u skladu sa standardima NATO-a. Bit će struktuisane tako da sudjeluju u zajedničkim sigurnosnim misijama u inozemstvu i Mirovnim operacijama, te pomaganju civilnim vlastima u borbi s prirodnim katastrofama i onima uzrokovanih ljudskom rukom.

Uz jedinstvenu strukturu pod civilnom komandom oružane će snage postati temelj stabilnosti i povjerenja stanovništva.

Politički presedan

Primjer koji je pružio proces reforme sistema odbrane jednako je značajan kao i same reforme. Uz podršku lokalnih lidera i institucija postignut je povijesni konsenzus koji je interese države postavio iznad entitetskih političkih interesa. Umjereno i napredno političko vodstvo BiH, te glasovi razuma i profesionalizma prevladali su nad historijskim konfliktnim nasljeđem i emocijama. Nove će Oružane snage BiH biti oslonac državne sigurnosti, te će kroz integraciju u euroatlantske strukture garantovati regionalnu sigurnost.

NATO je zadovoljan što je poslužio kao katalizator i pomogao BiH da ode korak dalje od Dejtona, od stabilizacije ka integraciji i od historijskih podjela ka prilikama za budućnost.