Pozdrav Južna Afriko!

14/06/2010

Svi pogledi usmjereni su ovog mjeseca zbog Svjetskog prvenstva na Južnu Afriku. Dopisnik Southeast European Timesa Dejan Stanković na licu je mjesta i prenosi našim čitataocima informacije iz prve ruke o zemlji, kulturi i naravno fudbalu.

Dejan Stanković za Southeast European Times iz Johanesburga -- 14/06/10

Duh Svjetskog prvenstva blista u Južnoj Africi. [Dejan Stanković/SETimes]

Prvi dan, 8. jun

Konačno! Nakon dugotrajnog nagađanja o tome šta nas čeka u Južnoj Africi, došlo je do prvih iskustava. A možda i zato što sam se pokušao pripremiti na najgore, prilično sam zadovoljan onim što sam do sad vidio. Nisam očekivao da Južna Afrika ponovi onaj visoki nivo organizacije koju je Njemačka pružila na zadnjem Svjetskom prvenstvu. A i siguran sam da se to neće desiti. Postoji mala sumnja u vezi toga da li je sve još spremno za turnir, a tri je dana prije početka. Ali atmosfera, potpuno različita kultura i svi ti ljudi koji se smješkaju oko mene čine da vjerujem kako će ovo biti nezaboravna priča za prenijeti drugima. Ili sam ja samo apsolutni optimista?

Drugi dan, 9. jun

Svjetsko prvenstvo je tu. Sve je zastalo u podne, i svi domaćini izašli su na ulice i plešu, slaveći fudbal. To je bilo glasno, različito, zabavno.

Po prvi put, imali smo šansu da posjetimo hotel gdje je odsjela reprezentacija Srbije. Sunnyside Park izvana izgleda sasvim dobro. Igrački kažu da je unutra čak i bolje. Moramo im vjerovati, jer ne možemo ući unutra. Mjere sigurnosti. Brojni naoružani ljudi su bili ispred hotela. Oni su nosili automatske puške i pištolje. Bile su dvije sigurnosne kontrole. Također, četiri policajca iz Srbije. Ostavlja utisak sigurnog mjesta.

Treći dan, 10. jun

Sve je bilo vezano za koncert u Sowetu povodom Svjetskog prvenstva, sa zvijezdama poput Shakire, Alicie Keys i benda Black Eyed Peas. Nažalost, ja mu nisam mogao prisustvovati. Moj cilj ovdje je da pišem o državnoj reprezentaciji Srbije, pa nisam imao drugu mogućnost nego da tu manifestaciju gledam iz bara u našem hotelu. Mnogo domaćeg stanovništva bilo je oko mene. Možda je to bio samo moj utisak, ali se u njihovim očima mogla vidjeti radost. Nada da će otići u naredni krug. Oni su bili ljubazni, bez razlike. Prilazili su nam i brbljali s nama.

Četvrti dan, 11. jun

Pozdrav Južna Afrikoi!!! Došlo je vrijeme za to. Ke Nako, kako kažu naši domaćini. Osoblje hotela probudilo nas je u 7 sati ujutro pjesmom. To je bio vrlo lijep način da se poželi dobro jutro. Kasnije smo otišli na svečano otvaranje u Fudbalski grad. Mogla se vidjeti policija. A i vojska. Međutim, ja sam imao utisak da su čuvari još bili pomalo zbunjeni i ako ste htjeli, mogli ste prošvercati bilo šta na tribine. Vojni avioni letjeli su iznad stadiona u Johanesburgu i najavljivali početak svečanosti; kratko nakon toga, buka je bila zaglušujuća.

Svijet je imao priliku vidjeti nešto od afričke kulture. Iznenađuje to što stadion nije bio ni blizu pun. Jedan od razloga bio je problem sa saobraćajem. Broj posjetilaca povećao se nakon svečanog otvaranja, kako se približavao meč između Južne Afrike i Meksika. On je bio senzacionalan. Igra je bila uzbudljiva, ali tribine su oduzimale dah. Jasno je da narod Južne Afrike ne samo da je sretan, nego je i ponosan. U tih par sati, Afrika je bila, možda po prvi put u historiji, u centru svijeta.

Naravno, biti ovdje imalo je i svojih mana. Ako mislite da će vam neko doći i pomoći da popravite internet konekciju tokom meča Južne Afrike, pogriješili ste. Volonteri su pokušavali, ali to su "samo" volonteri. Momci iz internet provajdera nisu htjeli da čuju za naše probleme. A onda, tu je i glavobolja od vuvuzela (šarenih plastičnih truba). Lijepo je vidjeti nešto različito, ali lično, meni se više sviđa tradicionalni način navijanja pjesmom i zastavama.

Problemi su bili i veći u sjedištu srpske reprezentacije, gdje su novinari i zvaničnici tima imali veliku gužvu. Nisu nam dopustili da razgovaramo s igračima mimo pres-konferencije. A pres-konferencija se uživo emitirala na našem državnom javnom servisu RTS. Mi nismo preletjeli 8.000km, a naše kompanije nisu platile veliki novac samo da bismo mi mogli prisustvovati samo onome što su mogli vidjeti svi u Beogradu. To nije bilo prijatno. Međutim, situacija se smirila nakon što smo razgovarali s našim kapitenom Draganom Stankovićem. Ne miješajte nas -- mi se samo isto zovemo :)

Povezani članci

Šesti dan, 13. jun

Od euforije do potpunog razočarenja. To je bio prvi dan natjecanja za Srbiju. Navijači iz cijelog svijeta ali su šarenu potporu u meču Srbije protiv Gane. Posebno egzotični bili su pripadnici plemena Zulu, čiji su neobični pokreti i delirij predstavljali potpuno iznenađenje za sve nas iz Evrope. Nije bilo incidenata. Svi su došli na stadion Loftus Versfeld u sportskom duhu. Pozirajući za slike, plešući, mašući zastavama, noseći na sebi sve i svašta.

Utakmica je, barem za Srbe, predstavljala potpunu katastrofu. Nedostatak bilo kakve ideje, očit strah kod igrača. A onda i glupe greške. Crveni karton i penal. Većina na tribinama bila je oduševljena pobjedom Gane od 1:0. Kao što se i očekivalo, afrički tim je bio omiljen. Iskreno, to boli, Možda mi zbog toga vuvuzele stvarno počinju smetati. A i internet, naravno. Na tribinama sam ponovno bio jedan od nekolicine čiji kabl nije radio. A reakcija naših domaćina bila je… pa, nema drugih.

Zaista se nadam da će nam se situacija popraviti. I nadam se da ću imati šansu da vidim još Johanesburga, jer do sad sam ga većinom vidio iz autobusa.

Ovaj sadržaj je naručen za SETimes.com.