Najtraženiji na svijetu: Radovan Karadžić

22/07/2008

Radovan Karadžić optužen je po dvije tačke za genocid, pet tačaka za zločine protiv čovječnosti, tri tačke za kršenja zakona i običaja ratovanja, te jednoj tački za teška kršenja Ženevskih konvencija.

(Razni izvori)

Radovan Karadžić. [Arhiva]

Bivši lider bosanskih Srba Radovan Karadžić, uhapšen u ponedjeljak (21. jul) u Srbiji, bio je jedan od najtraženijih ratnih zločinaca svijeta. Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju (ICTY) optužio ga je u vezi sa sukobom u Bosni i Hercegovini (BiH) iz perioda 1992-1995, koji je, kako se procjenjuje, doveo do 200.000 poginulih i dva miliona izbjeglih lica.

Protiv Karadžića je, zajednički s bivšim vojnim čelnikom bosanskih Srba Ratkom Mladićem, optužnica podignuta u julu 1995. Druga optužnica protiv njih dvojice potvrđena je u novembru iste te godine. U konačnici, izmijenjena optužnica protiv Karadžića podignuta je u maju 2000, ali nije objavljena sve do 11. oktobra 2002. U njoj se bivši lider bosanskih Srba optužuje po dvije tačke za genocid, pet tačaka za zločine protiv čovječnosti, tri tačke za kršenja zakona i običaja ratovanja, te po jednoj tački za teška kršenja Ženevskih konvencija.

Karadžić je rođen 19. juna 1945. u općini Šavnik, u Crnoj Gori. Sa 15 godina, on se preselio u Sarajevo, gdje je 1971. diplomirao medicinu i postao ljekar i psihijatar.

Karadžić je 1990. godine postao osnivački član Srpske demokratske stranke (SDS) i njen prvi predsjednik. Nakon što su se 1991. Slovenija i Hrvatska otcijepile od Jugoslavije, lider SDS-a odbio je pozive da i BiH slijedi isti primjer. Mjesto toga, proglašena je takozvana Srpska Republika Bosna i Hercegovina, kasnije nazvana Republika Srpska.

Dvadesetsedmog marta 1992, Karadžić je postao predsjednik Vijeća za nacionalnu sigurnost te arpske republike, a 12. maja te godine postao je član njenog tročlanog predsjedništva. Tog istog dana on je izabran za predsjednika predsjedništva. Karadžić je 17. decembra 1992 postao jedini predsjednik Republike Srpske (RS), a nakon tri dana i vrhovni komandant njenih oružanih snaga. On je ostao na tim ključnim pozicijama, kao i lider SDS-a, do 19. jula 1996, kad je objavio da se povlači iz politike.

Nekoliko dana nakon što je Karadžić došao na čelo Nacionalnog vijeća za sigurnost, vojska bosanskih Srba pokrenula je opsadu grada Sarajeva. Do kraja maja 1995, trupe i artiljerija bosanskih Srba postavljeni na obližnjim brdima granatirali su gradske ulice i pijace, dok su snajperi namjerno ciljali civile. Tokom 44-mjesečne opsade Sarajeva, ubijeno je oko 10.500 civila, od kojih 1.800 djece, a ranjeno je još približno 50.000 lica.

Pozivajući se na zločine počinjene od 1. jula 1991. do 30. novembra 1995, u izmijenjenoj optužnici tvrdi se da je Karadžić "planirao, poticao, naređivao, počinio i na drugi način potpomagao i navodio na planiranje, pripremu ili vršenje uništenja, u cjelini ili djelimično, nacionalnih, etnički, rasnih ili vjerskih grupa bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata", u nizu općina. Među njima su bili Bijeljina, Bratunac, Bosanski Šamac, Brčko, Doboj, Foča, Ilijaš, Ključ, Kotor Varoš, Novi Grad, Prijedor, Rogatica, Sanski Most, Srebrenica, Višegrad, Vlasenica, Zavidovići i Zvornik.

SDS i vladini organi osnovali su niz logora i zarobljeničkih centara u raznim općinama. Uslovi života u njima, prema ICTY-ju, bili su usmjereni na fizičko uništenje, u cjelini ili dijelom, bosanskih Muslimana i bosanskih Hrvata kao etničkih, rasnih ili vjerskih grupa.

"U tim logorima i zarobljeničkim centrima radili su i vodili su ih pripadnici vojnog i policijskog personala, a pod krajnjim vođenjem i kontrolom najvišeg vodstva bosanskih Srba, među kojima su bili Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić," tvrdi se u optužnici.

Kampanja etničkog čišćenja koju su snage bosanskih Srba provodile do 1995. godine rezultirala je time da je populacija bosanskih Muslimana u Srebrenici i drugim oblastima dramatično porasla.

Karadžić, koji je vršio i formalnu i stvarnu vlast i kontrolu nad snagama bosanskih Srba i nad svim organima SDS-a i vlade, optužen je i u vezi s ubistvom iz jula 1995. i do 8.000 muškaraca i dječaka, bosanskih Muslimana, zarobljenih na nekoliko različitih lokacija u i oko "bezbjedne zone" UN-a Srebrenice. Taj masakr smatra se najgorom zločinom u historiji Evrope nakon Drugog svjetskog rata.

Karadžić se smatra odgovornim i za zarobljavanje krajem maja 1995. preko 200 UN-ovih mirovnjaka i vojnih posmatrača, koji su držani kao taoci približno sedmicu dana na lokacijama od strateškog ili vojnog značaja širom BiH, tako da se od tih lokacija odbiju zračni udari NATO-a. "Neki od tih talaca bili su napadani i na druge načine maltretirani dok su bili u zarobljeništvu. Neki od tih talaca bili su primorani da upozore svoje komandante iz UN-a da će biti ubijeni ako NATO nastavi s bombardiranjem," kaže se u optužnici.

Nakon što je 19. jula 1996. objavio da se povlači iz politike, Karadžić se počeo sakrivati, uspjevši da godinama izbjegne pravdi, uprkos brojnim pokušajima mirovnjaka NATO-a da ga uhvate. Američka vlada ponudila je nagradu u iznosu do $5m za informacije koje bi dovele do njegovog hapšenja ili osude. Prema međunarodnoj zajednici, Karadžiću je u izbjegavanju hapšenja pomagala dobro organizirana mreža pristalica.