Zlato na Olimpoijadi u Pekingu zaobišlo Srbiju

25/08/2008

Najvećim dijelom, srbijanski sportisti nisu bili u mogućnosti svoj potencijal pretvoriti u olimpijske medalje, a blogeri pitaju zašto.

Balkanblogs za Southeast European Times – 25/08/08

Osvajač zlatne medalje i američki plivač Michael Phelps (sredina), osvajač srebrne medalje Milorad Čavić iz Srbije (lijevo) i osvajač bronzane medalje Andrew Lauterstein iz Australije stoje na olimpijskom podijumu na svečanoj dodjeli medalja u disciplini 100m delfin stilom za muškarce. [Getty Images]

Srbijanski sportisti nisu imali mnogo mogućnosti da stoje na podijumu na Ljetnoj olimpijadi 2008, iako Milorad Čavić može biti ponosan na svoj minimalni zaostatak u finišu za Michaelom Phelpsom. Zašto Srbi u Pekingu nisu postigli bolji uspjeh? Blogeri na B92 traže objašnjenja.

Za Vračarca92, osnovni problem je nedostatak nacionalnog ponosa. Dok se nad Olimpijskim selom podizala zastava Srbije, priča on, domaćini Kinezi su pokazali više poštovanja nego neki sportisti iz Srbije.

"Jedan se češao, drugi je trljao nos, jedan drugi je šaputao nešto u uho svom kolegi sportisti, četvrti je gurnuo ruke u džepove... Nijedan od naših olimpijskih takmičara nije pjevao nacionalnu himnu; niko nije držao desnu ruku na srcu," piše on. "Ta slika otkriva toliko mnogo o nama Srbima, o našoj najnižoj tački nacionalne svijesti. U skladu s tim, ima vrlo mali broj sportista iz Srbije koji su voljni dati sve od sebe za Srbiju."

Na primjer, dodaje Vračarac92, trebate samo pogledati kako se ponašao jedan od vrhunskih fudbalskih klubova, Partizan. U sred Olimpijade, on je naložio dvojici svojih igrača da se vrate u Beograd. S takvim mentalitetom, piše on, "čak i medalje koje smo dobili su nagrada!"

Drug.clan se ne slaže s tim. "Da li sportista koji trži za zemlju i narod umjesto za sebe trči brže?" pita on. "Ja aplaudiram našim sportistima što nisu pokazali gorljivost pred simbolima nacije, dižući ruke do srca za zemlju, naciju i tako dalje... Dosta je te gluposti koja tvrdi da prvo dolazi nacija, pa crkva, pa porodica, pa tek onda zadnji ja."

Srbija prolazi kroz jednu vrstu krize identiteta, kaže Antioksidant. "U ovom trenutku, ima recimo građana Srbije [s čudnim stavom prema] svojoj vlastitoj zemlji, od slijepog obožavanja do krajnjeg nipodaštavanja ... Ali vrijeme prolazi, i sve će se smiriti," nada se on.

Prema riječima Lidiaza, vladajući mentalitet u zemlji nije onaj kojim se promovira postignuće. "Srbija prezire uspjeh, prezire one koji uspiju u nečemu. Da li znate gdje je danas Snežana Pajkić? Ili Vera Nikolić? … Zašto je Jasna Fazlić uzela američko državljanstvo, a Nataša Janić mađarsko? Samo oni naivni poput [Milorada] Čavića vjeruju da postoje normalni uslovi za trening i život."

"Čavić … je odrastao o postao vrhunski sportista u Sjedinjenim Državama," odgovara vnk. "On nikad nije imao iluziju da bi država, direktno ili indirektno, trebala osigurati njegovo izdržavanje. On studira, pliva i otvara sam sebi mogućnosti. Ono što mu smeta po povratku u Srbiju nije da li će mu država dati krov nad glavom, nego da li država može obezbijediti prave uslove za trening i da li će voda u bazenu biti zagrijana ili ne."