Za "Djevojku iz Bondsteela", radoznalost je bila jača od predrasuda

15/08/2011

Tanja Janković prisjeća se svojih iskustava kao srpskog prevoditelja koji je radio u najvećoj američkoj vojnoj bazi na Balkanu.

Ivana Jovanović za Southeast European Times iz Beograda -- 15/08/11

Promotivni poster za memoare Tanje Janković, "Djevojka iz Bondsteela" [Ivana Jovanović/SETimes]

Tridesetdvogodišnja Tanja Janković diplomirala je na beogradskom Fakultetu političkih nauka. Kao student, ona je radila u Međunarodnom pres-centru u Bujanovcu, a zatim kao prevodilac za međunarodne misije na Kosovu, između ostalog i u američkoj vojnoj bazi Bondsteel na Kosovu.

Ona je Kosovo napustila 2004. Tokom svog rada kao profesionalna novinarka, Jankovićeva je napisala svoju prvu knjigu, Djevojka iz Bondsteela, kao priču o vremenu koje je provela u vojnoj bazi Bondsteel na Kosovu.

SETimes: Prije otprilike tri godine, vi ste po prvi put počeli javno govoriti o vojnoj bazi Bondsteel i o svom životu u toj bazi, kad ste radili kao novinarka za dnevnu štampu. Ima li nekog posebnog razloga koji vas je naveo da pišete o Bondsteelu?

Tanja Janković: Željela sam demistificirati Bondsteel jer nisam mogla više slušati tolike teorije zavjere od ljudi koji ne znaju gdje se nalaze Bondsteel i Kosovo, čak ni na karti! Uznemirim se kad čujem smiješnu priču da je tamo zatvor za teroriste, laboratorija u kojoj se proizvodi oružje za masovno uništenje, CIA-in centar za obuku špijuna, ili da Bondsteel ima bordele s djevojkama za zabavu vojnika. Kakva besmislica!

Svojim kolegama iz štampe predložila sam da napišem reportažu o Bondsteelu kao dnevni dodatak. Nagovijestila sam da bi to bio hit, jer bi štampa ponudila nešto što nema u drugim listovima. Tada sam počela planirati da napišem knjigu o Bondsteelu. Uskoro sam odustala od reportaže za taj časopis, jer sam odlučila zadržati materijal za knjigu.

SETimes: Da li biste opisali Bondsteel za naš SETimes?

Janković: Bondsteel je najveća američka vojna baza na Balkanu. Ona se nalazi 5 km od Uroševca, na cesti za Prištinu. Baza izgleda kao mali grad. U svako doba je u bazi bilo oko 10.000 ljudi, oko sedam do osam hiljada vojnika i dvije hiljade civila koji su radili za vojsku. Kad su otpočele američke vojne akcije u Iraku i Afganistanu, njihov broj na Kosovu je smanjen, pa otud i smanjenje broja zaposlenih civila i prevodilaca.

SETimes: Kad ste vi 2001. došli u bazu da radite kao prevodilac, bili ste mladi. Da li vas je neko preporučio za taj posao? Koje su vam vještine bile preporuka za taj posao?

Janković: Bila sam radila za civilnu misiju OSCE-a na Kosovu, mijenjajući prijateljicu koja je otišla na porodiljsko odsustvo. Tamo sam susrela personal koji je tražio civile da rade za američku vojsku. Oni su mi ponudili posao. Dugo sam razmišljala da li da taj posao prihvatim ili ne, ali radoznalost da vidim i upoznam bazu, posao prevodilaca i vojnika, život kakav oni vode iz zidova baze, bila je jača od mojih predrasuda.

Za dvije sedmice završila sam s testovima -- test iz engleskog jezika, intervjue s bezbjednosnim vojnim personalom i medicinske testove. U to vrijeme se tako podudarilo da je lista čekanja za taj posao bila toliko duga da su mnogi čekali i godinu dana samo na intervju. To je bio jedan od najbolje plaćenih poslova u regionu, a za njega nije bilo potrebno obrazovanje, nego samo poznavanje engleskog jezika.

Jankovićeva pozira s kolegama iz Bondsteela. [Tanja Janković]

SETimes: Da li je vaša srpska nacionalnost bila prepreka ili prednost? Da li je tu bilo još Srba?

Janković: U samom početku, nije bilo nijednog Srbina koji je radio za vojsku. Makedonci su angažirani kao prevodioci za srpski jezik, a čak i logistički centar bio je u Skoplju. Kad sam 2001. ja došla, bila sam jedina Srpkinja.

SETimes: Kakvi su bili uslovi u vojnoj bazi gdje su živjele žene?

Janković: Bili su odlični. Imali smo sve. Kamp za obuku sa pet zvjezdica! U istoj sobi bile su četiri žene. Sobe su bile velike, svaka sa svojim kutom, krevetom i ormarom, imali smo veliku dnevnu sobu, stol i stolice, TV, DVD, klima-uređaj, aparat za kafu, čak i toster. Svaka zgrada u okviru kasarne imala je četiri sobe. Imali smo zajedničku veliku kupaonicu sa ženama iz naše vojne zgrade. Kupaonica je imala tuš i bila je u potpunosti opremljena: ogromna ogledala, zona za oblačenje, fenovi za kosu, prostorija za šminkanje -- stvarno je bilo odlično.

SETimes: Sjećate li se svojih cimerica? Da li ste u kontaktu s nekom od njih?

Janković: Naravno! Jedna od njih je Armida, s kojom se najviše družim. Ona je Albanka iz Tirane i nakon Bondsteela je otišla u Njujork. Ja sam je zimus posjetila u Njujorku. Većina drugih žena iz Bondsteela također je u Americi; kad su čule da stižem u posjetu, brzo su došle da me vide. Ponovno smo se zajedno lijepo provele. S onima s kojima sam izgubila kontakt ponovno sam ga uspostavila preko Facebooka.

SETimes: Da li takva prijateljstva predstavljaju dokaze o tome da su sklad i suživot na Kosovu mogući? Kakvi su vaši utisci?

Janković: Nažalost, mislim da je to samo pojedinačan slučaj. Već godinama ljudi na Kosovu ne žive zajedno; Srbi i Albanci ne žive jedni s drugima, nego jedni pored drugih. Ako bi se ekonomija Kosova nekako mogla osnažiti i bolje se riješiti zajednički interesi, oni bi možda zaboravili svoja neslaganja i nekako uspjeli srediti međusobne odnose.

Ja sam se lično slagala i družila sa svima, čak i bolje s Albancima, ali sad, kad o tome pažljivo razmislim, to su uglavnom bili Albanci iz Albanije i Makedonije. S Albancima s Kosova bilo se teško slagati ili me nisu uopće prihvaćali. To je razumljivo, i Srbi i Albanci pretrpjeli su ljudske gubitke kao rezultat oružanog sukoba iz 1998.

SETimes: Kakve ste odnose imali s vojnicima u bazi?

Janković: Nisam bila fascinirana tom ogromnom vojnom bazom kao što su to bili muški prevoditelji kad bi stizali u Bondsteel. Uniforme, oružje, automobili, džipovi, Hameri, helikopteri -- mene to stvarno nije previše uzbuđivalo.

Bila sam oduševljena kad sam otkrila da vojnici mogu kupovati preko interneta i da to mogu i ja uz njihovu pomoć. Uz svoje kreditne kartice, kao privilegirana kategorija američkih građana oslobođena poreza, oni nisu plaćali troškove otpreme i rukovanja iz Sjedinjenih Država. Oni su imali razne vrste popusta. Ja sam im mnogo dosađivala sa svojim zahtjevima da naruče nešto za mene: proizvode Victoria's Secret, šminku Mac i odjeću od Guessa. Bilo je onih koji su gunđali, ali su mi na kraju svi pomagali u kupovini.

Janković (prva lijevo) na promociji svoje knjige. [Tanja Janković]

SETimes: Da li su vas oni nekad branili?

Janković: Nažalost, da! Branili su me od pripadnika moje nacionalnosti! To je bio i jedan od mojih najtežih trenutaka na Kosovu. Srbi u Štrpcu [enklavi kosovskih Srba] protestirali su zbog UNMIK-ove odluke o ukidanju njihove pratnje. Situacija je bila van kontrole i Srbi su zapalili policijsku stanicu u Štrpcu, napali vojnike, kamenje je letjelo na sve strane. Pokušala sam se zaštititi, pa sam im rekla da ne bacaju kamenje na mene jer sam ja "njihova".

Nakon što su čuli šta sam rekla, postali su još opakiji i vikali kako sam se ja prodala Sjedinjenim Državama i da se trebam sramiti što radim za okupatore. Oni su bili toliko bijesni na mene da su me vojnici morali zaključati u jedno od blindiranih vozila dok sve nije prošlo. Bilo je strašno.

SETimes: U kakvim ste odnosima bili s kosovskim Albancima?

Janković: Jedne prilike, moja prijateljica Armida odvela me je u albanski internet-kafe u Uroševcu, i tu su bili sve sami Albanci koji su me isprva veselo pozdravili, misleći da sam Amerikanka. Kad im je Armida rekla da sam Srpkinja, oni su od nje zatražili da me više ne dovodi.

SETimes: Kad lokalni mediji govore o vašoj knjizi, oni se fokusiraju na ljubav glavnog protagoniste prema jednoj Albanki. Da li je taj par ostao zajedno?

Janković: Nažalost, ta ljubav nije imala sretan kraj. Ali to i nije bio izuzetak, jer srpsko-albanskih brakova skoro da nije ni bilo.

SETimes: Vaša knjiga privukla je mnogo pažnje. Među prisutnima na promotivnoj manifestaciji bili su srbijanski ministar unutrašnjih poslova i zamjenik premijera Ivica Dačić, sekretar ministarstva za Kosovo i Metohiju Oliver Ivanović i bivši komandant srpske žandarmerije Goran Radosavljević Guri. Da li su tema knjige, ili prosto lični interes za vas kao autora, bili ti koji je na toj manifestaciji okupili toliko ljudi?

Janković: Vjerovatno i jedno i drugo! Zato sam i napisala knjigu. Htjela sam pokrenuti interes čitalaca uglavnom iz Srbije, regiona, Evrope i dalje, da se počnu baviti međuljudskim odnosima na jedan dublji način, jer Kosovo ne predstavlja samo statistike. Mi govorimo o ljudskim pravima -- Srbima, Albancima i strancima -- ali niko se ne bavi ljudima koji tamo žive.