Goranci još uvijek održavaju stare običaje

28/02/2011

Jedna specifična kultura suočava se s izazovima po svoj tradicionalni način življenja.

Fotografije i tekst: Nikola Barbutov za Southeast European Times iz Beograda – 28/02/11

Dva puta dijeljena tokom zadnjih stotinu godina, zajednica Goranaca sad se rasprostire u tri zemlje.

Masivne padine Šar-planine pružaju se južnim dijelom Kosova. Dio te planine zvan Gora nastanjuju ljidi istog naziva - Goranci. Neki kažu da su se oni tu naselili prije više od 700 godina.

Goranci imaju svoj jezik, iako samo u govornom obliku. Oni imaju svoju vlastitu tradiciju i kulturu. Njihove tradicionalno tkane nošnje su umjetnička dijela puna detalja, premda je potražnja sve manja kako se vremena mijenjaju. Danas ih ima svega od 6 do 8 hiljada, dok je početkom 1990-tih njihova zajednica bila trostruko veća.

"Nemam koga da učim," uzdiše 53-godišnja Vernesa Hajradini, koja je provela 35 godina uz razboj. Takvo nešto ne može se naučiti preko noći: čovjek tome mora posvetiti cijeli život. Hajradinijeva je provela decenije svakodnevno radeći za razbojem.

Ona na njemu uglavnom tka tradicionalne nošnje. Iako je ta odjeća nekad bila u velikoj potražnji, sad to više nije unosan posao. Ono što je Hajradinijeva u stanju napraviti i prodati od koristi je porodici, ali ne kao što je bilo ranije.

Gorancima je u očuvanju svoje kulture i tradicije pomogla činjenica da oni ne žure s modernizacijom.

To tkanje je krajnje teško i komplicirano. Samo pravljenje goranskog kostima koji liči na pregaču može trajati i do dvije sedmice. Hajradinijeva ga može prodati za 180 eura, pod uslovom da nađe kupca. Da bi se osoba od glave do pete obukla u goransku nošnju, koštalo bi 400 eura, a to bi za Hajradinijevu značilo dva mjeseca napornog tkanja.

Njenoj mlađoj kćerki Aniti je 31 godina i ona je zadnjih deset godina provela živeći i radeći u Austriji. Njena starija sestra napustila je Goru u skorije vrijeme, otišavši u Francusku prošle godine. Sin Haradijinijeve, 26-godišnji Erkin, i njegova supruga Mebrulja imaju dvoje mlađe djece, ali Erkin također planira ići u inostranstvo, jer u Gori za njega nema posla.

"Nemam škole, osim devetomjesečnog kursa za frizere, i to je to. Teško je naći posao čak i ako neko ima propisno obrazovanje," kaže on za SETimes.

Iako mnogi rade u inostranstvu. Goranci i dalje gaje jaku povezanost sa svojim domovima i zemljom.

Njegov otac, Nehru Hajradini, lokalni je školski učitelj, ali ne može pomoći svom sinu da pronađe posao. Prije par godina, on je potrošio štednju na zemljište u jednom od beogradskih predgrađa, nadajući se da će to njegovoj porodici pomoći da ostanu bliže jedi drugima. Beograd ipak nije daleko poput Francuske.

Goranci su vrijedni radnici, s jakim osjećajem za svoje vlastito kulturno naslijeđe i za pripadnost teritoriji na kojoj žive. Uprkos prelasku na islam tokom perioda Osmanske carevine, oni se sjećaju svoje kršćanske prošlosti, Đurđevdana i Mitrovdana.

Oni koji žive i rade u inostranstvu vraćaju se u Goru samo par puta godišnje. Ako je čak i to previše zbog njihovih obaveza, oni će naći dovoljno vremena da u Goru dođu makar jednom godišnje -- a to će sigurno biti u proljeće, na Đurđevdan. . Tada cijela Gora živne i prošara se spektrom boja zahvaljujući mnoštvu obučenom u bogate tradicionalne nošnje.

Tad odasvud izbijaju smijeh, pjesma i ples. Proslave traju tri dana, a u njima povremeno učestvuju i Srbi i Albanci.

Vernesa Hajradini tka tradicionalnu nošnju već 35 godina.

Gora nije mjesto gdje se lako živi. Zimi temperature padaju mnogo ispod nule, a snijeg zatrpava cijele doline. Većina goranskih sela sad ima asfaltne puteve, struju, telefon i pristup internetu, ali nije uvijek tako bilo.

Povezani članci

Gorancima je u očuvanju svoje kulture i tradicije pomogla činjenica da oni ne žure s modernizacijom. Mnogo godina, oni su predstavljali zatvorenu i nepristupačnu zajednicu, i zbog geografskog položaja i zbog svog načina života.

Goranci su nekad davno bili poznati kao puškari i pehlivani -- hrvači koji su borbom zarađivali za novac i hranu. Imali su reputaciju i kao vješti uzgajivači ovaca. U stvari, u to vrijeme se za kraljevskim stolom služila ovčetina samo iz Gore.

Tokom vremena, Gora se dva puta dijelila, prvi put formiranjem države Albanije 1912. godine, više decenija nakon toga, raspadom bivše Jugoslavije, kad su dijelovi Gore postali teritorija Makedonije. Sad Goranci žive u tri države. Od ukupno 500 kvadratnih kilometara njihove teritorije, 310 je u Srbiji, 150 u Albaniji, a 40 kvadratnih kilometara je u Makedoniji.

U selima Gore česta su gradilišta. Nove i često neshvatljivo velike kuće grade se uz one male, stare i urušene. One Gorancima služe kao neka vrsta sidra i vezuju ih za sjećanja o domu. U stvari, ako Goranac umre u inostranstvu, čak i ako je decenijama živio i radio van Gore, njegovo tijelo se vraća u porodičnu kuću, a nakon dan-dva se ukopava na lokalnom groblju.

Ovaj sadržaj je naručen za SETimes.com.