Čaj i Tito na sjeveru Mitrovice

22/06/2009

Uhvaćeni u političkom ćorsokaku, stanovnici miješanog dijela grada pokušavaju spasiti ono što je dobro iz prošlosti.

Besa Beqiri i Ilija Đorđević za Southeast European Times iz Mitrovice -- 22/06/09 Fotografije: Laura Hasani

Dio Mitrovice pod nazivom Bosanska Mahala mjesto je gdje su izmiješani Srbi i Albanci.

Poznat je kao "Bosanska Mahala". Ona je dom mnogim Bošnjacima sjeverne Mitrovice, a u tom kraju živi i dosta Albanaca i Srba, pa je to etnički miješani dio grada.

Na površini, život izgleda miran. U prodavnicama možete kupiti čokolade, kao i tradicionalne specijalitete poput ajvara (hajvara) i lutenice. Iznikle su i nove zgrade, koje finansira vlada Srbije. Među istaknutim objektima su filijala Jugobanke, a iznad svega, lokalno poznati kafić kod Shere.

Djevojčica, stara 5 ili 6 godina, stoji ispred male prodavnice koju vodi njena majka Arbnora, kosovska Albanka. "Upisala sam je u školu," kaže ona, pokazujući prstom na svoju kćerku. "Ići će u školu na jugu; ovdje za nju nema škole."

Bučni kamioni dovoze povrće, voće i robu na "multietničku pijacu", kako nazivaju zonu ispred prodavnica. Jedan parkirani automobil još uvijek nosi oznaku SCG, koja predstavlja sad nepostojeću zemlju Srbiju i Crnu Goru.

Shera polako silazi iz svog stana iznad kafića, gdje živi s porodicom, i počinje praviti čaj. Adem Mripa, 62-godišnji profesor i bivši politički zatvorenik, završio je s časovima za taj dan. On sjeda da razgovara.

"Mi sa Srbima razgovaramo o dobrim prošlim vremenima, prije rata, o zajedničkom bulevaru u sred grada," kaže on. "Oni nas pitaju za ljude koje su ranije poznavali ... pitaju jesu li ti ljudi još živi, da li je ta i ta ulica još tu, da li se i šta se promijenilo."

Drago Marković (lijevo) i Adem Mripa razgovaraju o sjeveru Kosova.

A onda on pokazuje prema sasvim novim zgradama, odmah ispred kafića. "Novodošlice, Srbi novodošlice koji su došli iz drugih mjesta, oni su problem, i ne samo nama, nego i ovdašnjim Srbima."

Njegova kuća je vandalizirana nekoliko puta -- slomljeni prozori, meci u zidovima, ali na sreću, bez žrtava. "Htjeli su mi zapaliti kuću, ali nisu mogli," kaže on.

Nedaleko odatle, dvorište jedne trospratnice služi kao kulisa gdje nekoliko srpskih porodica zajedno sjedi i pije kafu. Uz skeptičke poglede, oni kažu da su ranije imali loša iskustva s novinarima. "Mi kažemo jedno, a oni napišu nešto sasvim drugo."

Nisu iznenađeni na pitanje o suživotu. "Albanci su ljudi, kao i mi ... Neko će vam pomoći, ali neko drugi će vam zabiti nož u leđa," kaže 21-godišnji Miloš Stošić.

"Nismo mi toliko različiti. Eto, naći ćete i dobrog i lošeg," kaže on. "Uzmite mene na primjer: ovo su loša vremena, kriza je i nema posla. Kad sam bez novca, odem do svog susjeda Albanca koji ovdje u okolini drži radnju. On me uvijek dočeka ljubazno, pa čak i kad nemam novaca on mi da na kredit ono što mi treba."

Međutim, nastavlja on, nije sve idealno. Ima provokacija i komentara, ali oni su većinom od mladih.

"Nikad ne znate kad će to početi i na kojoj strani," kaže dugogodišnji stanovnik Mitrovice, 57-godišnji Pavle Nedeljković. "Nije rijedak slučaj da se pojave 'heroji' ... iz svojih bezbjednih stanova u centru grada i prave probleme. Mislim tu na obje strane. Ali oni koji trpe smo mi, ljudi koji žive tu i koji su direktno ugroženi. Ti 'heroji' vrate se u svoje stanove i kuće, a mi ostajemo ovdje i bojimo se za svoju djecu."

Natrag u kafiću, zvoni Mripin telefon. On počinje pričati mješavinom srpskog i albanskog jezika, izgovorivši mnogo puta ime Drago. To je njegov prijatelj Dragoslav Marković, automehaničar koji je nekad živio na jugu Mitrovice, radeći sa svojim ocem. "On želi da se vrati na jug," objašnjava profesor. "Zamolio me je da mu pomognem."

Drago vrlo dobro govori albanski jezik. Kako ga je naučio? "Mi smo ovdje već 300 godina," pojašnjava on, smijući se.

On kaže kako on i njegovi prijatelji Albanci većinom razgovaraju o običnim stvarima. "Pitaju nas kako je ovdje, mi njih pitamo kako im je tamo, da li možemo jedni drugima pomoći oko papira ili dokumenata, da li ima posla igdje, para."

"Većinu ljudi ne interesira politika, nego svakodnevni život. Ima mnogo Srba koji bi se voljeli vratiti," kaže Drago.

37-godišnja Dragana Živić izbjeglica je iz Obilića. Ona ima stan u Bošnjačkoj Mahali, gdje živit s dvoje od svoje četvero djece. Drugo dvoje su ostali u Srbiji.

"Pozdravljamo jedni druge, ja kažem zdravo svom susjedu Albancu i on kaže 'dobar dan' meni, ali se ne posjećujemo. Mi živimo u stalnom strahu. Ne usuđujem se kćerku poslati van a da je ne ispratim i da je kasnije čekam," kaže ona.

Dok se pokušavaju uhvatiti ukoštac s budućnošću, ovdašnji ljudi traže utjehu u idealiziranoj prošlosti. Drago se nada da će predstojeće godine biti više nalik na Titovo doba. "Bilo je bolje, sigurno bolje u Titovo vrijeme," kaže on. "Posao, novac, prijateljstvo, niko nije mario ko si i šta si, [imao si] slobodu kretanja svugdje."

Mripa se slaže. "Bilo je bolje u Titovo vrijeme, da." Kafić se može pohvaliti impresivnim portretom preminulog jugoslavenskog diktatora, kao posterom Kemala Ataturka i zastavama iz cijelog svijeta.

"Kad neko prvi put dođe u Bošnjačku Mahalu, on bi pomislio da sve funkcionira normalno," kae Nedeljković. "Ovdje žive Srbi i Albanci, radnje su otvorene, mi ovdje kupujemo, trgujemo. Ali čovjek nikad ne može biti na miru. Ovdje sve eksplodira u sekundi."

"Sve u svemu, ovakav život ne bih nikome poželio," zaključuje on.