Natrag na "plan A" na Kosovu

26/11/2007

Uz novo vodstvo koje preuzima kormilo u Prištini i najnoviju fazu pregovora koja se približava kraju, EU traži najzgodniji način da izađe iz kosovskog problema.

Analiza Roberta C Austina za Southeast European Times – 26/11/07

Dječak prati majku na glasanje na biralištu u selu Feraje. Napeto Kosovo glasalo je 17. novembra za izbor vlade koja će pokrajinu povesti ka nezavisnosti koju većinski Albanci zahtijevaju, ali joj se Srbi oštro protive. [Getty Images]

U političkoj klimi velikim dijelom zasjenjenoj pitanjem konačnog statusa, narod Kosova izašao je 17. novembra na birališta da bi izabrao nove lidere. Uprkos sveprisutnosti postera iz kampanje, TV debata i članaka u štampi, entuzijazam je bio mali. Mnogi prosto nisu mogli vidjeti svrhe čak i za održavanje izbora uz približavanje rješavanja pitanja statusa. Cifre izlaznosti, na nivou od nekih 45%, bile su najniže od svih izbora od sukoba iz perioda 1998-1999.

Nizak nivo povjerenja koji Kosovari imaju u svoje lidere bio je više nego evidentan. Većina ljudi bolno je svjesna velikog jaza između obećanja u kampanji i surove ekonomske realnosti s kojom se Kosovo suočava. Mali broj stranaka uspio je uhvatiti ozbiljan momentum -- čak ni novi Savez za novo Kosovo, pod vodstvom Bexheta Pacollija, nije uspio ostaviti utisak na glasače razočarane strankama iz glavne struje i njihovim zavještanjem korupcije i nesposobnosti. Pacolli je čak i odbio jedan broj ljudi time što se proglasio "prebogatim da bi bio korumpiran".

Demokratski savez Kosova (DSK), koji je pod vodstvom preminulog predsjednika Ibrahima Rugove dominirao političkim životom u pokrajini, izgleda da nije imao glasačima reći ništa novo. Mjesto toga, on je vodio kampanju s čudnim slikama Rugove i nejasnim obećanjima o euroatlantskim integracijama. Glasači su kaznili DSK, a nagradili Demokratsku partiju Kosova Hashima Thacija. Nakon što mu je toliko dugo bilo uskraćeno mjesto premijera, Thaci izgleda itekako spreman preuzeti tu funkciju u ovom presudnom momentu historije Kosova. Uprkos njegovom vodstvu, međutim, formirati koaliciju na Kosovu nikad nije lako i u narednim danima će doći do postizanja teških sporazuma među širokom lepezom političkih stranaka. Svak želi biti na vlasti kad dođe do nezavisnosti.

Liberalni reformisti bit će duboko razočarani lošim rezultatom stranke ORA Vetona Surroija. Daleko najbolji državnik Kosova, Surroi je vjerovatno izgubio glasove koji su prešli novoj partiji Pacollija, a možda je od sebe udaljio i svoje tradicionalne pristalice u urbanim centrima. Zlosretno osmišljen poster iz kampanje nije pomogao. Na njemu je prikazan Surroi s američkim predsjednikom Georgeom W. Bushom, uz obećanje da će glas za ORA-u pomoći Kosovarima da postanu "gazda kuće".

Što se tiče međunarodne zajednice, izbori su donijeli niz upozorenja. Rekordno niska izlaznost -- te razočaranost koju ona odslikava -- dovodi do strahovanja da je sav posao obavljen proteklih godina u cilju izgradnje civilnog društva na Kosovu propao u rastezanju procesa za određivanje statusa. Skoro potpuni bojkot kosovskih Srba govori da većina u okviru te zajednice još uvijek računa na to da će Beograd spriječiti nezavisnost, umjesto da gleda naprijed prema političkom životu na suverenom Kosovu. Iako je Thaci već obećao da neće činiti nikakve nagle poteze, jasno je da glasači računaju na njega da će učiniti sve ono što njegovi prethodnici nisu ostvarili: povesti Kosovo ka statusu države, na ovaj ili na onaj način.

Hashim Thaci je ostvario veliku pobjedu, a glasači su izrazili svoje nezadovoljstvo aktuelnim vodstvom. [Getty Images]

Proces pregovaranja je sad produžen do krajnjih granica. Nakon uzastopnih rundi, Beograd i Priština i dalje se drže nepomirljivih pozicija, a prijetnja po regionalnu sigurnost postaje konkretnija. Militantne grupe ne samo da su se ponovo pojavile na Kosovu, nego pokazuju znakove podsticanih nemira i u susjednoj Makedoniji. U međuvremenu, lideri Kosova su već svijet obavijestili da se akcija -- u formi proglašenja nezavisnosti -- može očekivati nakon 10. decembra, kad se okonča najnovija runda pregovora. Zapad na njih apelira da pokažu uzdržanost, upozoravajući da bi nepriznata suverenost izazvala više problema nego što bi ih riješila. Ali da bi međunarodna zajednica spriječila Albance s Kosova da uzmu stvari u svoje ruke, ona će morati postupati odlučno -- i brzo.

Na samom Kosovu, ankete pokazuju da bi se ljudi zadovoljili nezavisnošću bez širokog odobravanja u UN-u, pod uslovom da je podrže Sjedinjene Države i glavne evropske sile. Neki bi prihvatili čak i proglašenje koje bi podržao samo Vašington -- iako to predstavlja problem, jer je EU a ne Sjedinjene Države ta koja bi trebala pokrenuti misiju koja će naslijediti UNMIK. Namjera je da se budućnost Kosova riješi u većem okviru integracije u EU. Da bi do toga došlo, svi potezi Prištine moraju imati podršku solidnog broja zemalja EU, čak i ako je u ovoj fazi teško postići jednoglasnost.

Beograd je u međuvremenu na sto iznio raznolike nove prijedloge za široku autonomiju, među kojima i "hongkonški model", te onaj inspiriran Olandom, autonomnim dijelom Finske u kom se govori švedskim jezikom. Ima priča čak i o dvije Njemačke iz 1970-tih, kad je zapadnonjemačka država više-manje priznala istočnonjemačku. Albanci su sve te prijedloge odbili, omogućavajući Srbiji da osvoji retoričke poene žalbama o nefleksibilnosti Prištine. Međutim, ti poeni na diplomatskoj pozornici isprazni su. Konkretna je činjenica i dalje da etnički albanska većina na Kosovu neće da prihvati upravu iz Beograda ni u kom obliku. Srbija ne može zadržati Kosovo; najviše što može uraditi je da ga blokira u ostvarivanju stabilnosti. Ako ona odabere taj put, mogla bi se suočiti s nemirima u južnim srbijanskim područjima Bujanovac, Preševo i Medveđa.

Pregovorima uz posredovanje međunarodne trojke nije se uspio prebroditi jaz između stavova o nezavisnosti Beograda i Prištine. [Getty Images]

Kad je u pitanju EU, osnovni prioritet je odvratiti svaku eventualnu prijetnju po stabilnost tog regiona. Mnogo energije, da ne spominjemo prihoda, potrošeno je zadnjih godina da bi se Balkan ponovo vratio na tračnice nakon katastrofa iz 1990-tih. Pod uslovom da se ponovno otklizavanje Bosne i Hercegovine u etnički nacionalizam može suzbiti, Kosovo predstavlja zadnji neriješeni problem u regionu. Izazov je sad pronaći najzgodnije rješenje, koje ima potencijal dovođenja do dugoročne stabilnosti i otvaranja puta za integraciju s Evropom.

Na sto je iznesen samo jedan realan kompromis -- plan za nadziranu nezavisnost bivšeg finskog predsjednika Marttija Ahtisaarija, predložen još u martu. Taj prijedlog je albanska većina odmah prigrlila, uprkos tome što je od njih traženo da Srbima i drugim manjinama prepuste značajne ovlasti. Njega su odbili Srbi na Kosovu i vlasti u Beogradu, a na međunarodnom nivou ga je blokirala Rusija.

Ahtisaarijev plan i dalje je najbliži rješenju kojim bi se uravnotežila nezavisnost Kosova -- što je za Albance pitanje o kom se ne može pregovarati -- sa zahtjevom Srba za autonomijom i podjelom vlasti. Vlasti u Prištini obećale su da će poštivati njegove principe čak i ako odluče da uzmu stvar u svoje ruke. To je lijep gest, ali teško da je izvodiv -- u cilju ispunjenja tog obećanja trebat će im podrška EU.

Na mnogo načina, zadnja runda diplomatije na Kosovu predstavljala je iscrpljujući rad na tome da se pokaže da zaista nema druge alternative -- da nema čarobne formule kojom će se nekako izbrisati nepremostivi jaz između Beograda i Prištine. U sedmicama koje predstoje, diplomati će ili morati odmah iznijeti nešto krajnje kreativno, ili se opet vratiti na plan A koji je iznio bivši finski predsjednik. Sve drugo bi u najboljem slučaju predstavljalo nastojanje da se dobije na vremenu -- a u najgorem, recept za destabilizaciju.

Robert Austin predaje pri Centru za evropske, ruske i euroazijske studije u Centru Munk za međunarodne studije pri Univerzitetu u Torontu.