Da li je na pomolu globalna kriza?

27/08/2007

Uslovi za finansijska previranja su zreli, ali se vještom koordinacijom u politici može doprinijeti u otklanjanju ozbiljnih poremećaja svjetske ekonomije, piše ekonomista i bivši rumunski ministar finansija Daniel Daianu.

Daniel Daianu za Southeast European Times iz Bukurešta – 27/08/07

Finansijska previranja imaju potencijal izazivanja globalne ekonomske recesije ili usporenja, čime bi nanijela teške udare poslovanju, industriji i uslugama u brojnim zemljama. [Getty Images]

Ima više glasova koji govore da na finansijskim tržištima stvari ne stoje baš najbolje. Čak i neke od vodećih centralnih banaka izrazile su zabrinutost. Finansijska previranja imaju potencijal izazivanja globalne ekonomske recesije ili usporenja, čime bi nanijela teške udare poslovanju, industriji i uslugama u brojnim zemljama. Kriza bi mogla izbiti na samim finansijskim tržištima, ili bi je mogao indirektno izazvati neki veliki udar -- poput onog dramatičnog porasta cijene nafte od prije nekoliko decenija.

Historija pruža prosvjetljujuće lekcije. Na primjer, tokom Vijetnamskog rata, Sjedinjene Države ublažile su svoju monetarnu politiku u cilju finansiranja velikih budžetskih deficita koje je uzrokovao rat. Rezultat je bila dvocifrena inflacija. Dodatna likvidnost upumpana u američku ekonomiju značila je višak likvidnosti za svjetsku ekonomiju i pad kamatnih stopa na svjetskim tržištima kapitala.

Mnoge ekonomije u razvoju u to vrijeme su mogle jeftino finansirati velike vanjske deficite, čak i po negativnim realnim kamatnim stopama. Međutim, otkad je Paul Volcker stao na čelo Feda, monetarna politika se drastično izmijenila. Njegov zadatak je bio da suzbije inflaciju, a takav cilj značio je značajno pooštravanje monetarne politike -- posebno oštar porast kamatnih stopa. Uz taj porast došli su i oštriji uslovi kreditiranja na međunarodnim tržištima.

Mnoge zemlje, posebno u Latinskoj Americi, zaduživale su se po promjenjivim kamatnim stopama. Preokret u američkoj monetarnoj politici zatekao ih je nepripremljene, i nije bilo malo zemalja za koje se pokazalo da nisu u stanju izmirivati svoj vanjski dug. Bradyjeve obveznice su naslijeđe iz tog doba. Ukratko, ta epizoda pokazuje kakav utjecaj preokret u politici Sjedinjenih Država može imati na ostatak svijeta. Potezi u američkoj politici proizvode velike vanjske posljedice širom svijeta. Kad su te vanjske posljedice pozitivne, skoro svi su zadovoljni; kad su one negativne, mnogi ljudi su nezadovoljni.

Još jedan slučaj za proučavanje predstavlja kriza u jugoistočnoj Aziji tokom druge polovine prošle decenije. Ekonomije jugoistočne Azije dobile su poticaj od strane međunarodnih finansijskih institucija i privatnih kreditora, poput velikih banaka, za otvaranje kapitalnih računa kao načina finasniranja rastuće potrošnje i investicionih potreba. Međutim, to otvaranje učinjeno je prerano, u vrijeme kad je većina domaćih valuta bila vezana za američki dolar.

Zbog širenja nevladinog kreditiranja došlo je do naglog porasta deficita tekućih transakcija, a prezaduživanje je postalo norma ponašanja. Kad je došlo do negativne promjene tržišne klime, došlo je do masovnog odliva kapitala i region je zahtvatila finasijska pustoš. Azijske ekonomije doživjele su tešku lekciju u smislu toga da se moraju više oslanjati na sebe i praviti rezerve za zaštitu od mogućih nevolja u narednom periodu. U odnosu na Latinsku Ameriku, Azija se pokazala otpornija i sposobna da iznese ekonomski oporavak. Kako se tvrdi, to je bilo zbog većih proizvodnih kapaciteta, budžetske discipline i raznolikosti izvozne orijentacije.

U 1998. godini došlo je do još jednog finansijskog raspada sistema -- ovaj put u Rusiji, Krivac je bio veliki obim kratkoročnog zaduživanja od strane vlade i vezivanje kursa valuta. Ironično, pad rublje bio taj koji je omogućio oporavak ekonomije. Rusija je isto tako iskoristila prednosti od povećanja cijena nafte, što je vanredno povećalo šanse za održiv ekonomski rast.

U centralnoj i istočnoj Evropi bi moglo doći do velikog poremećaja u ekonomskom rastu, i to ne samo zbog ogromnih deficita tekućih transakcija. [Arhiva]

Još jedan relevantan primjer je epizoda s upravljanjem dugoročnim kreditima, gdje se radilo o fondu za ograničavanje rizika s vrlo velikom izloženošću prema ekonomijama u nastajanju. Propast ovog fonda za ograničavanje rizika (1998. godine) uzbunila je mnoge na Wall Streetu i navela Fed da pokrene jednu diskretnu i indirektnu operaciju spašavanja.

Gore navedeni slučajevi, kao i drugi slični njima, povezani su za konkretna dešavanja na svjetskim finansijskim tržištima, s globalizacijom kao pozadinom. Kad dođe do rasta neuravnoteženosti i manje štedljivosti u nacionalnim politikama, kad se pretjerano ublaže kriteriji kreditiranja, lokalne krize mogu se pojačati i proširiti na okolinu. Ima li ikakvih znakova da bi na pomolu mogao biti još jedan period previranja?

Sigurno da neka događanja predstavljaju materijal za razmišljanje. Tokom ove decenije, Sjedinjene Države su održavale komparativno veliki vanjski deficit. Stranci su kupovali sve veći iznos sredstava u američkoj valuti, ponekad u svrhu jačanja dolara, u cilju izbjegavanja velikih kapitalnih gubitaka. Iako su u zadnjih par godina Fed i ECB podigli kamatne stope, na globalnim finansijskim tržištima još uvijek ima viška likvidnosti. Ovaj višak likvidnosti doveo je do proširenja napuhanosti u vrijednosti aktive širom svijeta.

U stvari, nedavno pooštravanje monetarne politike moglo bi se pripisati bojazni da će višak likvidnosti dovesti do ponovnog rasta inflacije. Ben Bernanke je nedavno kazao da su inflacijski pritisci u američkoj ekonomiji možda oslabili, ali desetogodišnja dobit na američke obveznice (nekih 5%) ukazuju na promjenu u dugoročnim očekivanjima. To bi značilo da je period niskih kamatnih stopa došao do svog kraja.

Upravo tu leži velika dilema centralnih banaka kad je u pitanju njihova politika. Veće kamatne stope izazivaju poteškoće onima koji su prezaduženi, uz veliku izloženost. Zadnjih godina došlo je do impresivnog porasta kreditiranja i otkup finansijskog utjecaja postao je uobičajena stvar. Ima mnogo rizične aktive koju "pakuju" investicione banke a koju otkupljuju fondovi privatnog ulagačkog kapitala. Što je još i gore, agencije za rejting počele su se upuštati u igru davanja izuzetno velikih ocjena za obveznice koje bi se inače smatrale bezvrijednima. Pooštravanje uslova kreditiranja ima potencijal otkrivanja zamršenih odnosa i izazivanja lančanih reakcija.

Ako bi došlo do masovnog odliva kapitala nakon grube prilagodbe apetita za rizikom, to bi izazvalo probleme na mnogim tržištima u nastajanju. Investicioni tokovi bi se smanjili, a uslovi kreditiranja pogoršali. U centralnoj i istočnoj Evropi, ekonomski rast bi doživio težak poremećaj, i to ne samo zbog ogromnih deficita tekućih transakcija. Zemlje Balkana bi također mogle doživjeti značajan udar na svoje izglede za kontinuirani ekonomski oporavak.

Da sumiramo: pretjerana likvidnost, prezaduživanje, masovni utjecaj fondova za ograničavanje rizika, netransparentnost i loš nadzor (što je ironično, u naprednim zemljama), potcjena rizika, neodgovarajuće vrednovanje investicija i blagi uslovi kreditiranja doveli su do uslova za nove finansijske potrese. Međutim, ima i osnove vjerovati da se globalna kriza može odstraniti. Najveća vanjska neuravnoteženost uzrokovana je američkim deficitom tekućih transakcija, a njegovo finansiranje trebalo bi biti lakše, pošto je dolar rezervna valuta. Mnoge ekonomije u nastajanju imaju velike rezerve, a njihov kurs valuta je fleksibilniji.

Zabrinutosti koje izražavaju centralne banke i vladini zvaničnici govore da su oni svjesni opasnosti koje nam predstoje. Na kraju, međutim, ako se želi izbjeći velika kriza, u igru će morati ući i koordinacija u politici između glavnih centralnih banaka i vlada. `