Turska: od predsjedničke krize do novog političkog pejsaža?

14/05/2007

Neuspjeli predsjednički izbori u Turskoj izazvali su dva događanja bez presedana koja bi mogla dramatično izmijeniti političku scenu.

Ayhan Simsek za Southeast European Times iz Ankare – 14/05/07

Skoro milion ljudi okupilo se na ulicama u cilju odbrane sekularizma a protiv predsjedničke kandidature ministra vanjskih poslova Abdullaha Gula. [Getty Images]

Vladajuća stranka u Turskoj, Partija pravde i razvoja (AKP), pretrpjela je veliki korak unazad u obliku raskola sa sekularnim establišmentom u zemlji. Ova stranka, koja ima korijene u političkom islamu, sad je iznijela prijedlog za izmjenu ustava i uvođenje jedne značajne promjene: direktnih predsjedničkih izbora.

U međuvremenu, u okviru jednog drugog neočekivanog razvoja događanja, opozicione stranke centra ostavljaju godine podjele iza sebe i udružuju snage da bi blokirale eventualnu pobjedu AKP-a na narednim parlamentarnim izborima. Trend ide ka oštrijoj polarizaciji u turskoj politici i obnavljanju tenzija između vlade i sekularista.

Sadašnja politička kriza izbila je 24. aprila kad je AKP, koja ima veliku većinu u parlamentu, objavila da je njen kandidat ministar vanjskih poslova Abdullah Gul. Taj izbor je predstavljao iznenađenje, jer se očekivalo da će se kandidirati premijer Recep Tayyip Erdogan, i izgledalo je da AKP pokušava razbiti strahovanja sekularista. To nije uspjelo. Na ulične proteste protiv Gulove kandidature izašlo je skoro milion ljudi. Opozicione stranke bojkotirale su prvi krug glasanja za predsjednika u parlamentu, uskrativši Gulu neophodni kvorum. Umiješala se i turska vojska, upozorivši da će braniti sekularizam i optužujući vladu da tolerira radikalni islam.

Odgovor AKP-a bio je bez presedana. Vlada je javno prekorila oružane snage zbog njihove izjave, pozvala na prijevremene izbore i inicirala usvajanje značajnih ustavnih amandmana, prema kojima bi se predsjednik birao na direktnim izborima. Gul, koji dva puta nije uspio osigurati kvorum, povukao je svoju kandidaturu, ali je obećao da će biti kandidat AKP-a na direktnim izborima.

Prema riječima Faruka Logolua, direktora Euroazijskog centra za strateška istraživanja, nedavna politička bura predstavlja borbu u okviru demokratije u sazrijevanju. Ova će kriza, kaže on, vjerovatnije ojačati demokratski sistem nego što će ga podriti.

"Na neki način, demokratija u Turskoj nije dovoljno zrela u poredbi s evropskim demokratijama, ali to predstavlja proces. Nedavno miješanje vojske u politiku jasno pokazuje nedostatke u osnovnim mehanizmima turske demokratije," kaže Logoglu. "Naravno da je sa liberalnog i demokratskog stanovišta nedavni potez vojske neprikladan. Međutim, bilo bi pogrešno kritizirati samo vojsku. Vlada pod vodstvom vladajuće AKP je također načinila značajne greške."

Na primjer, kažu kritičari, AKP je pogriješila time što se oslonila na svoju apsolutnu većinu u parlamentu, a nije išla na konsenzus među političkim grupacijama.

Ministar vanjskih poslova Turske Hikmet Cetin održava međustranačke pregovore u cilju oživljavanja centrizma kao političke snage. [Getty Images]

AKP vlada Turskom od 2002. Ona je bila udarna snaga političkih i ekonomskih reformi i ubijedila je EU na otvaranje pregovora o članstvu, više od 40 godina nakon što je Turska prvi put izrazila želju za pridruživanjem. Međutim, ona je isto tako potpirila nemir kod sekularista potezima koji su očito usmjereni na širenje uloge vjere. Ona je apelovala na ukidanje zabrane nošenja mahrama na islamski način u školama i vladinim uredima, te je pozvala na kažnjavanje preljube kao krivičnog djela. Neke općine koje vodi ova stranka poduzele su korake ka zabrani konzumacije alkohola.

Predsjednik u odlasku Ahmet Necdet Sezer je tvrdi sekularista. Tokom zadnjih pet godina, on je imao važnu ulogu u održavanju ravnoteže između oštro sekularističke vojske u zemlji i vlade s islamskim korijenima. Sezer je stavio veto na nekoliko predloženih zakona na temelju toga da se njima krši princip sekularizma, a stavio je veto i na imenovanje najmanje 350 islamistički nastrojenih zvaničnika na ključne pozicije.

Politički sistem u Turskoj predstavlja parlamentarnu demokratiju, gdje je vlast uglavnom u rukama vlade. Međutim, predsjednik može staviti veto na zakone nakon što ih prvobitno usvoji parlament, a onda ima pravo uložiti žalbu ustavnom sudu na zakone kojima se protivi. On također imenuje guvernere, ambasadore, šefove policije, načelnike odjela u ministarstvima i njihove zamjenike, suce viših sudova, članove odbora za visoko školstvo, te čelnika centralne banke. On je glavni komandant oružanih snaga. Turska vojska, sudovi i univerziteti tradicionalno predstavljaju bastione sekularizma.

S obzirom na značajnu ulogu predsjednika, reakcija na Gulovu kandidaturu ne iznenađuje. AKP već kontrolira parlament i vladu. Ako bi dobila predsjedničko mjesto, ova stranka bi držala sve ključne ogranke moći. Turska bi, praktično govoreći, bila pod jednopartijskom vladavinom.

Sekularisti nisu pozdravili zamisao o direktnim izborima za predsjednika i smatraju potez AKP-a za još jednu prijetnju osnovama sistema. Utjecajna poslovna asocijacija TUSIAD upozorava da bi se takve izmjene trebale uvesti tek nakon opštih izbora, nakon sveobuhvatne rasprave i konsenzusa među svim strankama.

"Parlamentarni sistem u našoj zemlji rezultat je historijskog procesa. Ako se pokuša promijeniti bit ovog sistema, to će otvoriti vrata neizvjesnosti u našem političkom sistemu," rečeno je iz te grupacije u jednom saopćenju.

Kao u znak reakcije na nastojanja za dominacijom AKP-a, politička karta prolazi kroz velika prestrojavanja. Dvije stranke desnog centra, Partija pravog puta (DYP) i Domovinska stranka (ANAP), postigle su sporazum o spajanju, uz obećanje da će "obnoviti politički centar". Centrističke stranke su tokom 1980-tih 1990-tih uživale podršku nekih 80% birača, ali je ta cifra od tog vremena opala na nekih 20%. Upravo je rascjepkanost sekularističkog izbornog tijela omogućila AKP-u da prigrabi dvije trećine mjesta u parlamentu, iako je ta stranka dobila samo 34% glasova.

AKP je načinio grešku time što se oslonio na svoju apsolutnu većinu u parlamentu, umjesto da je išao na konsenzus među političkim grupacijama, kažu kritičari. [Getty Images]

Turska ima cenzus od 10% koji stranke moraju prijeći da bi bile zastupljene u parlamentu. Samo AKP i Republička narodna partija (CHP) uspjele su prijeći taj cenzus, dok je ostatak od 45% glasova bio podijeljen između 17 stranaka, od kojih nijedna nije ušla u parlament.

Novi savez desnog centra predstavlja prijetnju za AKP, jer bi mogao preoteti gradske glasače srednje klase koji su podržali vladine ekonomske reforme i politiku usmjerenu ka EU, ali koje zabrinjava prikriveni "islamski dnevni red".

Sa strane lijevog centra, CHP kaže da se u principu složila da u svoju izbornu listu uključi kandidate iz male Demokratske partije ljevice (DSP). Taj potez je uslijedio nakon ogromnih demonstracija u Ankari i Istanbulu, tokom kojih je na jedinstvo pozivalo na hiljade protestanata.

Hikmet Cetin, bivši ministar vanjskih poslova Turske i jako poštovana ličnost u lijevom centru Turske, kaže da je poruka masa bila jasna.

"Ja te pozive ne tumačim tako kao da su upućeni samo ljevičarskim strankama. Ljude zaista frustrira politika AKP-a. Oni smatraju da postojeći akteri u opoziciji nisu sposobni i traže neku ozbiljnu alternativu."

Cetin sad obavlja niz neformalnih razgovora s drugim istaknutim ličnostima ljevičarskog i desničarskog centra, između ostalih s bivšim premijerom Mesutom Yılmazom i bivšim predsjednikom Suleymanom Demirelom.

Međutim, prema riječima političkog analitičara Erhana Goksela, polarizacija u turskoj politici je sad tako duboka da će napori na spašavanju centra možda propasti ili će imati ograničenog utjecaja. Islamisti i konzervativci će se i dalje okupljati oko AKP-a, tvrdi on, dok liberali i sekularisti neće vidjeti drugog izbora nego da okrenu svoje nade prema CHP-u. Druge stranke, čak i ako udruže snage, mogu se opet naći odsječene.